Čini se da ipak Mirko Šarović, predsjednik SDS-a nema snage napraviti civilizacijski odmak od politike idejnog tvorca njegove stranke i presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića čiji san je bio raspad BiH.
Ne tako davno pragmatični i Bosni i Hercegovini posvećeni ministar vanjske trgovine BiH koji je štitio njene ekonomske interese Šarović danas nema snage oduprijeti se mantri predsjednika SNSD –a Milorada Dodika koji je nametnuo negiranje genocida kao najvažniji doseg srpske politike.
Slično je i sa ostalim predstavnicima opozicije u RS –u koji i dalje odbijaju učestvovati u radu državnih institucija jer je visoki predstavnik zabranio negiranje genocida, ali i svih ratnih zločina. Takvim političkim narativom politički predstavnici Srba, a ne Bošnjaci, ili neko drugi, vlastitom narodu nameću teret kolektivne odgovornosti i šalju poruku da je pravdanje zločina važnije od stvarnih problema građana.
Naivno je vjerovanje opozicije da će oni profitirati ukoliko se Dodik prvi vrati u institucije BiH jer se to događalo i ranije a SNSD je pobjeđivao i ispadao pragmatik. Što blokada bude duže trajala Dodik će u RS –u biti sve jači a opozicija će nestati kao što se desilo u Srbiji gdje je vladajuća partija izjednačena sa državom i njenim simbolima.
Davno je Patria Šarovića i politiku opozicije uporedila sa ponašanjem „francuske sobarice“ za što su nam opet služili opravdanje tvrdeći da čekaju Dodika i predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da nađu izlaz iz ove situacije. Jeste da smo od lidera SDA na svašta navikli ali nerealno je očekivati da može pristati na igru u kojoj bi i sam osporio mogućnost visokog predstavnika da nameće odluke i zakone, ili još gore da Bošnjacima pošalje poruku kako je negiranje genocida ipak prihvatljivo kao politički kompromis. Osim toga zakon se može samo poništiti u parlamentarnoj proceduri pa je poziv na dogovor uvlačenje Izetbegovića i na skliski teren nepriznavanja institucija vlastite zemlje. Previše je i za Bakira. U vezi genocida nema dogovora i ne smije ga biti, desio se i dokazan je na sudu.
Sve ostalo je anarhija, kao što je to i blokada rada državnih institucija. Opozicija iz RS učešćem u njenoj blokadi postaje saučesnik u privatizaciji budžeta RS –a koji SNSD još uvijek vješto koristi da bi manipulisao masama a da se kvalitet života ne pomjera naprijed. Paradoksalno je da danas na Komisiji za vanjske poslove bude odobreno milion maraka za vodosnabdijevanje u Zvorniku bez glasova političara iz RS –a. Ta sredstva Zvornik neće dobiti ako se oni ne vrate u Parlament, ali šta je pravo na pitku vodu u odnosu na pravo da se veličaju ratni zločinci.