Potomak jednog od vlasnika sarajevske buregdžinice “Sač” od prije godinu dana ima svoj mali restoran u Berlinu, koji je sve omiljeniji ne samo kod stanovnika porijeklom iz bivše Jugoslavije, već i kod Nijemaca, piše Deutsche Welle.
Imbis “Sarajevo” je u berlinskoj opštini Wedding za vrijeme proteklih praznika jedva savladao sve narudžbe. Hajrudin Jusufi nadgleda rad svojih radnika i saradnika u svom malom imbis-restoranu, ali u zadnje vrijeme je svaka ruka, pa i šefova, posebno dragocjena. Red je podugačak, a i telefon neprestano zvoni. Ljubitelji bosanske i balkanske kuhinje dolaze iz cijelog grada da pokupe naručene pite, ćevape, pljeskavice, baklave. Baklava je ovog dana već u četiri sata popodne rasprodata. Iduća će biti gotova tek sutra, izvinjava se vlasnik. U imbisu tek nekoliko stolova, svi zauzeti. Jedan od gostiju, rodom Sarajlija, kaže da ovaj prostor nema šarm baščaršijske buregdžinice ili ćevabdžinice, ali da je burek k`o u Sarajevu. Svako ko dođe i pojede, vrati se sit i zadovoljan kući. I par njemačkih gostiju su nakratko sjeli, dok čekaju na burek i ćevape.
Iz Sarajeva , preko Ohrida u Berlin
54-godišnji Hajrudin Jusufi je rođeni Sarajlija. Do rata je živio u Sarajevu i radio u buregdžinici “Sač” na Baščaršiji, koja je pripadala njegovom, kako mi priča, rahmetli-ocu koji je bio porijeklom iz Makedonije. S njegovom majkom Bosankom, rođenoj u Janji pored Bijelline, osnovao je porodicu i dobio djecu. Početkom rata u BiH, otac odlučuje da se vrati u Makedoniju. Na Ohridskom jezeru otvara buregdžinicu po uzoru na sarajevsku.
Hajrudin, koji je prva iskustva u gastronomiji sakupljao u “Saču” na Baščaršiji, radi kod oca i u Ohridu. 2015. godine odlučuje da sreću potraži na Zapadu i dolazi u Berlin.
– Radio sam prvo po hrvatskim i italijanskim restoranima, umijem da kuham, no shvatio sam da ipak najbolje znam kako se prave pite i ćevapi. Ovdje, osim toga, ima jako puno italijanskih i hrvatskih restorana, a bosanskih tek par. Za vrijeme korone sam ostao bez posla i prije nešto više od godinu dana sam odlučio da rizikujem i otvorim svoj sopstveni restoran. Rizik se isplatio, evo me sad, ne mogu skoro da se odbranim od mušterija – priča s ponosom.
– Ovakav biznis može uspjeti samo uz pomoć porodice – objašnjava Hajrudin.
Na jelovniku, između ostalog, burek, sirnica, krompiruša, zeljanica. Ispod sača, mirisne i hrskave kao u u Sarajevu. Uz ćevape se može naručiiti i turski ayran a i jogurt:
– Imamo inače u ponudi i bosanski jogurt “Moja kravica”, no rasprodat je – priča Ali. Kao alternativa u jednoj od vitrina slovenački jogurt. I slovenačka kisela voda.
Planovi za budućnost
Hajrudin Jusufi ima gomilu planova za ovu godinu koja je tek počela. Upravo traži, kaže, novi prostor za veći restoran.
– Ove prostorije sam našao jer je prethodni vlasnik morao zatvoriti zbog korone. Svidjele su mi se, iako su male, jer su u Weddingu, berlinskoj opštini koja je izrazito multikulturalna. Mene posebno raduje što mi dolaze ljudi s područja cijele bivše Jugoslavije ali i svi drugi. Za ovakav restoran to mora biti jedna od takvih četvrti da bi bilo dovoljno gostiju. Mada profitiramo i od usmene propagande, od preporuka onih koji vole našu hranu.
