Sead Alić: Strah je nažalost opravdan

Preporučujemo

Piše: Sead Alić

Lakoća istrebljenja Muslimana/Bošnjaka za prošloga rata s onih teritorija Bosne i Hercegovine koje su hijerarhije politika susjednih država vidjele kao svoj plijen (miraz koji im pripada nakon raspada Jugoslavije), opomena je koja baca svjetlo na sve što se i danas poduzima, a što ima isti rukopis na različitom ‘papiru’.  Pero je zamijenilo strojnicu a želja za ravnopravnošću (do koje se na ovaj ili onaj način mora doći) postala je istovremeno i krinka za mirnodopsko ‘verificiranje’ osvojenoga u ratu.

- -

Rješenje za ravnopravnost svih građana Bosne i Hercegovine mora se pronaći, no ono mora biti tehničkog a ne ideološkog karaktera. U Bosni i Hecegovini ne bi smjelo biti ‘većih’ i ‘manjih’ nacija, jednako kao što prava ne bi smjela proizlaziti iz pripadnosti manjoj ili većoj naciji.

U kolektivnom sjećanju muslimana Bosne (imajući u vidu ratove dvadesetog stoljeća) masovna su ubojstva i progonstva s teritorija Srbije, Crne Gore, istočne Bosne, sa Kosova, iz Hercegovine… Nije čudno stoga što je nacionalna svijest muslimana/Bošnjaka, danas (u vrijeme nacionalnog oslobađanja i sazrijevanja Bošnjaka)  puno opreznija. Puše se i na hladno.

S druge strane dojam govori: Što se nije uspjelo oružjem i silom, danas se pokušava perom, igrama utjecaja i prešutnim pozivanjem na ‘preveliki broj muslimana u BiH’. To je kontekst koji postavlja pitanje: Kakvu sudbinu Europa namjenjuje ‘prevelikom broju Muslimana u BiH’?

Dio sljedbenika Islama pobijen je u agresiji na BiH, agresiji koja je bila i vjerskog karaktera. (Dovoljno je bilo biti musliman, odnosno imati muslimansko ime pa da završite u nekoj od masovnih grobnica.) Dio muslimana je pobijen, dio raseljen, dio je ‘svojevoljno’ otišao iz krajeva kojim su upravljali isti ljudi koji su vršili zločine.

- -

No što će učiniti Europa s Islamom u srcima tvrdoglavo preživjelih, kultiviranih, europeiziranih, građanski orijentiranih muslimana/Bošnjaka koji žele živjeti u Bosni i Hercegovini? Posebno ako imamo u vidu vjerske ostrašćenosti onih koji su bili spremni ‘u ime svog Boga’ činiti nevjerojatne zločine, a koji su dio svakodnevice ‘normalnog’ života.

Realno je postaviti i sljedeća pitanja: Što ako vjerski sukob i dalje tinja, jer vjerski pastiri ne vode svoja stada prema miru, suradnji, razumijevanju, toleranciji, prihvaćanju vjere drugoga kao vlastitog bogatstva? Što ako se nad Bosnom i Hercegovinom nadvila sjena vjerskih ratova, ideologija ‘čiste’ kršćanske Europe? Što ako europski strah od islama bude presudan u stavovima prema europskim muslimanima u Bosni? Kako će krhka europska demokracija (načeta birokratskim igrama) spriječiti politiziranje vjere?  Kako izaći na kraj s dvoličnošću religijskih hijerarhija koji javno zagovaraju dijalog, a nerijetko ga onemogućuju?

Strahovi s jedne, druge i treće strane. Slabost mehanizama demokracije. Neodlučnost religijskih vođa da budu glasniji u priznavanju drugoga. Strahovi Hrvata, Bošnjaka ili Srba da će biti izdajice vlastitog naroda ako ne ostanu u nacionalnom toru.

A ni historijske činjenice baš ne pomažu…

Ne možemo se naime, (osim Islamske Španjolske) ne sjetiti i sudbine Katara južne Francuske, koji su istrijebljeni jer se njihova vjera razlikovala od dominirajuće katoličke vjere. (Tim više što je riječ o hereticima koji su neke ideje dijelili i sa  heretičkim kristjanima Crkve bosanske)

Nikada nijedno generaliziranje nije donijelo sreću razgovoru. No dobro je glasno izgovoriti da strah postoji. Strah da će nas zadesiti sudbina Katara, strah od rata za moć i zemlje u ime one interpretacije Boga koja omogućuje upravo moć i neograničenu bahatost Božjih posrednika na zemlji.

Dok je u susjednoj Španjolskoj polako polako završavalo doba islamom nadahnute kulture (doba Europe prije Europe) sa zavidnom razinom tolerancije među vjerama islama, židovstva i kršćanstva – geografsko područje Europe natapano je krvlju vjernika iste vjere. Početkom 13. Stoljeća naime vjernicima (današnje Europe) ponašanje crkvene hijerarhije postalo je nepodnošljivo.   Raskošan i raskalašen život klerika, ljubavnice svećenstva koje nisu skrivane, brojne sluge, simonija (prodavanje crkvenih časti za novac)…  sve je to bio dio svakodnevnog dekora crkvenih ‘dvorova’. Sam papa Inocent III u to vrijeme rekao je za svoje svećenstvo da je ‘gore od zvijeri što se valjaju u svom izmetu’. Pjesnik Walther von der Vogelweide pitao je Svevišnjega: ‘Zar još spavaš Gospodine….Tvoji namjesnici pljačkaju i ubijaju, a ovce tvoje čuvaju vukovi’“ (Povijest inkvizicije prema knjizi Inkvizicija).

Katari su bili oni koji su se pobunili. Heretici koji su željeli ostati čisti. Bio je to pokret koji je bio reformacija prije reformacije, odnosno protest vjernika koji nisu prihvaćali takvo ponašanje katoličke crkve. Katari su se okrenuli Svetom pismu, odbijajući vjeru koja dopušta takvu vrstu posredovanja između čovjeka i Boga. Odlučili su se za neposredniji, iskreniji i neiskvaren odnos prema Bogu. Takav pristup brzo je nalazio sljedbenike jer je bio puno bliži učenju Isusa i njegovih apostola od kupanja u zlatu i porocima religijske hijerarhije.

Bili su bolji kršćani od kršćana religijskih hijerarhija, ali to je bila njihova ‘greška’. Postali su opasnost za religijsku hijerarhiju koja uvijek ima svoje dugoročne ciljeve a realizira ih u pravilu surađujući s politikama sklonim licemjerstvu.

Katoličanstvo, koje je u to vrijeme već započelo križarske ratove našlo se u situaciji gubljenja autoriteta na području koje danas nazivamo Europom. No papa (koji je istupao i protiv bosanskih krstjana) ne suzbija korupciju i ne mijenja navike svojih službenika. On piše francuskom kralju i zalaže se za ‘sveti rat’ koji se ovaj put ne bi vodio protiv muslimana nego protiv kršćana.

Interesantno je da se tim križarima u ‘svetom ratu’ protiv kršćana, u geografskom području Europe, obećavalo isto što se obećavalo križarima koji su odlazili boriti se za Jeruzalem. Svi su ti ratnici postali papini štićenici, bili su oslobođeni svjetovnih sudova, plaćanja kamata… Sve im je bilo unaprijed oprošteno. Pljačke i ubojstva su se podrazumijevale. Uvjet je bio najmanje četrdeset dana sudjelovanja u istrebljenju Katara.

Katari su, kao i muslimani u prošlom ratu, samo zbog svoje vjere, bili mučeni, ubijani i spaljivani. Svojim su se načinom života i svojim kršćanskim vjerovanjem suprotstavili iskvarenosti religijske hijerarhije Rima, nadbiskupa i biskupa, pa i običnih svećenika katoličkih ‘provincija’. To je predstavljalo opasnost za katoličku crkvu, u to vrijeme ogrezlu u nevjerništvo institucije koja je vjeru trebala podsticati. Uslijedile su opsade gradova, bitke, mučenja i spaljivanja.

Tijela Katara vukla su se po gradovima dok se ne bi raspala. Bilo je to strašno upozorenje što čeka sve one koji ne mogu mirno gledati kako Boga ‘slavi’ korumpirana i bezbožna hijerarhija Crkve. Mira nisu imali niti mrtvi. Ako ih je netko optužio za herezu vađeni su iz svojih grobova i javno spaljivani.

Ni današnja situacija u Ukrajini nije mnogo različita. I u toj državi sudaraju se (uz ostalo) dvije interpretacije Boga. Svjetske su sile žrtvovale jednu državu da bi imale poligon za odmjeravanje ‘argumenata’. Za bosanske Muslimane indikativno je europsko širenje ruku kršćanskim izbjeglicama, suzdržanost prema islamskim izbjeglicama, kao i lutanje ‘islamskih’ oligarha. Dva milijuna islamskih europljana u Bosni i Hercegovini čeka rezultate globalne geostrateške igre. Ako se kocka okrene na krivu stranu politički birokrati i religijske hijerarhije naći će načina da se još jednom zatre duh ‘heretičnosti’ u Bosni.

Pojednostavljeno bi se moglo i ovako reći: Svi se u Bosni i oko Bosne zalažu za slobodu svih, demokraciju, prava svakog građanina, jednakopravnost naroda, za razumijevanje, mir, toleranciju. Ali uz iznimku Jasenovca u kojemu je NDH pokušala istrijebiti Srbe, u pravilu su u svim sukobima stradali – muslimani/Bošnjaci.

Utoliko bi se Europa morala odlučiti hoće li prihvatiti europske muslimane Bosne i Hercegovine.  O odgovoru na ovo pitanje ovisit će sudbina Bošnjaka, ali možda i sudbina svijeta.

Milijune muslimana može se još uvijek zatvarati u logore za preodgajanje u Kini. Palestinci desetljećima podnose torturu na vlastitom teritoriju. Španjolski su ‘istrijebljeni’. No bosanski muslimani koji su pokazali da se i bez oružja mogu izboriti za svoju slobodu, i koji su na kraju rata bili pred oslobađanjem i Banja Luke i Posavine, a vjerojatno i cijele istočne Bosne – neće pristati ni na kakve pravne smicalice kojim bi se prikrilu učinjeni zločini, ‘očistio’ teren velikih dijelova Bosne i time zločin nagradio.

Građanska država podrazumijeva da imamo pravo glasti za Roma i dati mu šansu da prestane biti žrtva stereotipa o prikupljaču klima uređaja, metala ili papira… Podrazumijeva da svi mogu glasati za sve. Amerikanci su imali predsjednika crnca. Crnogorci su dobili Albanca. Englezi možda dobiju muslimana. Nema razloga da Rom ili Židov ne mogu zasjesti u fotelju Predsjedništva BiH.

No treba i to reći: Povremena spominjanja Bošnjaka kao većinskog naroda u Bosni i Hercegovini doslovce su glupost nezrele politike i potpuno su kontraproduktivna. Bošnjacima je potrebna ravnopravnost i moraju ponuditi mehanizme kojima će se ta ravnopravnost u pravnom smislu uspostaviti i razvijati. Busanje u prsa više odgovara džungli nego pokušaju uspostavljanja građanskih odnosa u građanskoj državi.

Hrvatska i Srbija kao dvije suverene zemlje trebale bi razvijati strategiju razvijanja povjerenja u bosanskohercegovačkom narodu. Vrijeme je da se rat završi i da ponovno na površinu ispliva ljepota razlika koja je Bosnu i Hercegovinu učinila zemljom duha, humora, sevdaha, lijepe književnosti… Vrijeme je omogućiti povratak nevjerojatno uspješnih ljudi iz cijeloga svijeta u njihovu jedinu Bosnu i Hercegovinu.

 

 

 

 

 

 

Najnovije

Salkić odgovorio Delegaciji EU: Na širenje lažnog narativa nećemo šutjeti

Poslanik u NSRs Ramiz Salkić (SDA) oštro je kritikovao pismo koje je Delegacija EU u BiH uputila žrtvama genocida...