Tokom karantina uzrokovanog virusom korona, u ekološkom smislu, svijet je nakratko odahnuo i ostao zadivljen čistim nebom, a u ideološkom smislu, čovjek je odjednom ustuknuo pred egzistencijalnom ugrozom i nizom moralnih pitanja koja su se pred njime otvorila.
Što se tiče bosanskohercegovačke javnosti, ovo stanje nije dugo potrajalo i čisto sarajevsko nebo ubrzo je prekrila gusta magla, jer neki su očito zapjevali “to ne biva gusta magla, već to bila hrabra vojska Poglavnikova”. Naime, kovitlaci ideoloških sukobljavanja iznenada su se uskomešali kada je kardinal Vinko Puljić, po ovlaštenju biskupskih konferencija Hrvatske i BiH i u organizaciji Počasnog blajburškog voda te Dušobrižništva za Hrvate katolike u Evropi, najavio da će 16. maja 2020. godine u Katedrali u Sarajevu održati misu za pokojne u okviru 75. komemoracije blajburških žrtava – hrvatskog križnog puta.
I sve to pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i HDZ-ovih institucionalnih satelita u BiH. Čist slučaj, rekli bismo, čista hrvatska režija krajnje problematične prošlosti, pozadine i namjere. Crkvena adresa s poštanskim brojem HDZ-a bila je toliko očita da je naprosto bilo šokantno kada je sarajevska ljevica odjednom odgovornost za održavanje mise prebacila na gradonačelnika Abdulaha Skaku, a odmah potom i na vladajuću SDA. Tražili su da se misa po hitnom postupku zabrani.
Crkva u Hrvata organizira misu u svom obredoslovnom prostoru, a Abdulah Skaka odjednom se našao, kako je pisao dio ostrašćenih medija, “u centru skandala”. Zvučalo je to nevjerovatno, a događalo se pred našim očima. Slučaj blajburške mise u Sarajevu, odnosno pokušaj dislokacije odgovornosti za njeno održavanje na bošnjačku politiku, ustvari je pokazalo do koje je mjere sarajevski proletarijat skrenuo s uma. Štaviše, ljevičarski komentatori u kostimima historičara crkvenu blajburšku proljetnu promenadu opisali su kao rezultat općeg revizionističkog stanja u Sarajevu. Naravno, ciljali su na SDA kao glavnog krivca, a iz ormara se opet počelo vaditi ime Mustafe Busuladžića, dok je SDP-ov Zukan Helez čak posegnuo u repertoar najgore velikosrpske propagande i optužio Bakira Izetbegovića da mu je porodica bila na strani ustaša u Drugom svjetskom ratu. Međutim, SDA je ubrzo zauzela stranu u kojoj je bila nedvosmislena osuda održavanje mise, a Izetbegović je povodom 9. maja javnost podsjetio da mu je dio porodice ubijan u ustaškim logorima te da mu je otac bio pripadnik partizanske vojske.
OPRAVDANI BUNT I LICEMJERNI LJEVIČARI
Ubrzo je postalo jasno da se misa ne može zabranjivati jer to nije u skladu s dosegnutim demokratskim standardima i ličilo bi na sovjetski princip obračuna s vjerskim zajednicama, ali, isto tako, posve je jasno, bez obzira na hrvatsko negodovanje, da je negativna reakcija građanstva opravdana. Opravdana je i najava prosvjeda, što pripada demokratskoj praksi, doduše ne pred Sarajevskom katedralom, jer bi jedan bačeni kamen, što je mogući scenarij, izazvao nesagledive posljedice. Jer, ako je jedan od organizatora prosvjeda ekzibicionist Feđa Štukan, sve je moguće. Štukan je 2003. godine s grupom sebi sličnih vandala oskrnavio Isusov kip ispred Katedrale u Sarajevu tako što je na prste kipa navlačio prezervative. Naravno, ni tada nisu Hrvati Štukana vidjeli kao poludjelog egzibicionistu željnog pažnje, nego kao bošnjačkog ekstremistu koji unosi strah u malobrojne sarajevske Hrvate.
Ipak, bunt je opravdan jer je Bleiburg postao sinonim za ustaški folklorni skup i kao takav neprihvatljiv je svakom normalnom čovjeku. S druge strane, služenje mise nevino ubijenim civilima nikome ne bi trebalo biti problem kada bi se moglo izuzeti od promicanja i slavljenja zločinačke simbolike, ali bez obzira na naše mišljenje, gradske vlasti ispravno su ocijenile da ne smiju ulaziti u prostor crkve i zabranjivati misu jer bi to otvorilo Pandorinu kutiju, u kojoj bi Bošnjaci izvukli najdeblji kraj. Hrvatska politika bi tu zabranu (pitanje je da li je uopće zakonski provediva) iskoristili da kao nikada do sada krenu u političku ofanzivu temeljenu na ugrožavanju prava konstitutivnog naroda. Iako je bilo pokušaja da se povratno ustaštvo kao vrući krompir prebaci Bošnjacima (odnosno SDA), čini se da postoji svijest o tome da blajburški ustaški cirkus nikako ne može biti bošnjački grijeh niti odraz stanja u Sarajevu jer je komemoracija / skup na Bleiburgu desetljećima isključiva režija Hrvata i njihove crkve.
Ustaški sentimenti i mržnja prema Bošnjacima umah su provreli u Stocu te je kao reakciju na događaje u Sarajevu nepoznati autor grafitima oskrnavio antifašistički spomenik, ali i spomenik žrtvama Herceg-Bosne iz 1993. godine. Dakle, ovim se potvrdila i stvarna adresa gdje se brane antifašističke vrijednosti, u Stocu naime, što dokone i razmažene sarajevske čaršijske ljevičarske ljudske prispodobe nikako ne mogu shvatiti. Ne samo da je riječ o razmaženosti nego i o krajnjem licemjerju. Naprimjer, lider Naše stranke Peđa Kojović 2017. godine branio je pravo Srba da polaganjem cvijeća obilježavaju događaje iz Dobrovoljačke ulice rekavši: “Sarajevo mora, osim sjećanja na odbranu, pokazati veličinu i saosjećanje za odavanje pošte svim žrtvama.” Isti taj Kojović stranačkim priopćenjem ovih dana najavljuje prosvjede zbog održavanje mise i poručuje da je “sam spomen održavanja jednog takvog događaja u glavnom gradu BiH uvreda kako za sve građane Sarajeva, tako i za većinu stanovnika BiH”. Neki su po društvenim mrežama već primijetili da Kojović nema ama ništa protiv žrtava povezanih s četništvom i da mu isključivo smetaju žrtve koje imaju veze s ustaštvom.
ODGOVORNOST KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE
Fra Ivo Marković, u sarajevskoj čaršiji slavljen kao slika i prilika same esencije multikulture i međuetničkog pomirenja i oprosta, priznao je ovih dana da je do sada nebrojeno puta u više‑manje skrovitom crkvenom okruženju služena misa za žrtve Bleiburga, štaviše, da je on lično bio dio služenja mise za Antu Pavelića u Sarajevu, te da je s teološke strane i grešnoj duši potreban zagovor kod Boga, a ideologizacija je izbjegnuta ako se misa služi za pokojnog Antu, a da se ne navodi njegovo prezime – Pavelić. S teološko-moralne strane, iako u službi sanacije skandala koji proizvodi katolička crkva, ovo jeste opravdano na razini principa kada govorimo o odvajanju misnog obreda od visoko politički ideologizirane proustaške komemoracije.
Nas ipak boli društveno licemjerje koje fra Ivo ovim proizvodi jer njegova dosadašnja izrazito kritička stajališta o proizvodnji etnonacionalnih sablasti triju politika u Bosni i Hercegovini, kao i neumjesni komentari hutbi bivšeg reisa Cerića u kojima ga je nazivao mahmurnom pijanicom, nisu u skladu s nevičnim i tihim kritičkim stavovima koje izriče u vezi s blajburškom misom. Činjenica jeste da je ova misa izazvala sablazan koja otvara rane stare 70 godina i antagonizira društvo u nezamislivim pravcima. Stoga je fra Ivo neobično blag i umjeren kada treba kritizirati vlastiti kler koji je upravo skrenuo s putanje vlastite misije i pomogao u još dubljoj antagonizaciji bosanskohercegovačkog društva.
Međutim, to je ništa naspram licemjernih pravoslavnih popova koji se ovih dana groze rehabilitacije ustaštva, a istom su dan-danas glavni pokrovitelj četničkih okupljanja, istom su podržali rehabilitaciju četništva i na vlastite glave natakli zločinačke četničke simbole, što nam govori da nisu nimalo odmakli od vremena kada su blagosiljali zločince, srpske jedinice koje su 1995. godine krenule izvršiti genocid u Srebrenici. I u tome leži najveći stepen odgovornosti vjerskih zajednica kada je riječ o rehabilitaciji kvislinških fašističkih pokreta iz Drugog svjetskog rata: Katolička crkva je ustaški sentiment svela na uzrečicu Bog i Hrvati, ne odričući se mračne ideologije iz Drugog svjetskog rata, i time pomogla njeno preživljavanje do današnjeg dana, a Pravoslavna crkva pripisala je svetosavljem srpskom narodu božanstvenost koja je zločincima blagosiljanjem oprala savjest i bila im podstrek za genocid.
BOŠNJACI NA RAZMIRJU ANTIFAŠIZMA, FAŠIZMA i KOMUNIZMA
Što se tiče generalno Bošnjaka i njihovih političkih predstavnika, nije primijećeno da oni na bilo koji način slave zločinačke pokrete iz Drugog svjetskog rata. Nije tajna da su Bošnjaci činili procentualno visok broj ustaških jedinica, da su bili pripadnici i SS divizije Handžar, da su u manjem broju popunjavali i četničke jedinice (o čemu se uglavnom šuti), ali činjenica je da ove ideologije nisu bile izvorni pokreti i ideologije proizašle iz bošnjačkog naroda. Bošnjaci su se u prošlosti priklanjali tuđim nacionalnim idejama i pokretima, a mi možemo reći da je sreća da su se u najmasovnijem broju priklonili partizanskom pokretu i Narodnooslobodilačkoj borbi, čime su pokazali da se nalaze na pravoj strani historije. U skladu s tim, upravo je SDA-ova vlast s premijerima Zvizdićem i Novalićem obnovila zapušteno partizansko groblje u Mostaru, što se u javnosti namjerno prešućuje, kao što se prešućuje činjenica da je Muzej “Alija Izetbegović” puno prije Fortine vlade pokrenuo čišćenje i sanaciju spomen-parka Vraca (2018. godine).
Nažalost, potreba da se sve tri strane izjednače dovela je do posve neprimjernih konstrukcija o postojanju ustaša, četnika i balija, iako je balija pogrdni naziv za muslimane i nema ideološki predznak. Antifašistički idejni karakter pokreta i stranke koju je pokrenuo Alija Izetbegović namjerno se pretvara u nešto što ona nikada nije bila. U tom smislu, potreba da se izjednači krivica tri strane dovelo je do toga da se od tragične sudbine Mustafe Busuladžića pravi nevjerovatna priča o ustaškom i fašističkom sljedbeniku i zagovaraču, iako je evidentirano da je ovaj svojim perom i svim svojim bićem bio protiv fašizma, ali i komunizma, uvidjevši da su obje ideologije suprotne islamskom promišljanju svijeta i da su protivne vjerskom moralu. Na koncu, da se može biti antifašista, a pritom i antikomunista, pokazuju i životne priče mnogih mladomuslimana, koji su poput Ćamila Hodžića, danas 97-godišnjaka, bili za vrijeme Drugog svjetskog rata partizani koji su prošli i njemačke i ustaške logore, da bi na koncu zbog svog muslimanstva bili hapšeni i zatvarani. Ćamil je 1949. od svojih saboraca drugova osuđen na osam godina teške robije samo zato što se nije želio odreći svoje vjere.
Ipak, bitno je razumijevati da su komunizam i fašizam totalitarne ideologije, ali ne mogu se staviti u istu ravan, jer komunizam u svom ideološkom prapočelu nema zagovor genocida, etničkog čišćenja, rasne supremacije jednog naroda nad drugim, za razliku od fašizma i nacizma, koji upravo to imaju zapisano u svom inicijalnom kodu. Međutim, u svom zbiru, komunizam je iza sebe ostavio desetine i desetine miliona ubijenih ljudi, te je posve nemoralno tu ideologiju veličati u današnjem dobu. Nevjerovatna je i razina licemjerja kada govorimo o odnosu prema žrtvama Bleiburga i tzv. križnog puta. Ljevičarski establišment u Bosni bit će vrlo revnostan u osudi visokih oficira Armije RBiH optuženih u raznim sudskim procesima za ratne zločine, dok će bez ikakvog treptaja savjesti opravdavati masovna komunistička ubijanja ratnih zarobljenika i posve nevinih civila na tzv. križnom putu, koji je započeo predajom kvislinških jedinica na Bleiburgu.
Pedeset godina prešućivani zločin na površinu je izašao devedesetih, a odjednom su se počele iskopavati kosturnice žrtava komunističkih masovnih zločina. Brojke su uglavnom preuveličavane u jeku buđenja velikohrvatstva, baš kao što je velikosrpska propaganda preuveličavala brojke ubijenih u Jasenovcu, koji je rastao do čak milion žrtava. Ovom vrstom politizacije i lažne slike u službi nacionalističkih propagandi bačena je sjena na jasenovački genocid, što je otvorilo priliku hrvatskim nacionalistima da revizionistički niječu razmjere ustaških zločina. S druge strane, pretvaranje komemoracije u Bleiburgu, u režiji crkve i HDZ-a, u ustaški folklorni skup, posve je onemogućio da se žrtva nevino ubijenih dostojanstveno obilježi. U svemu tome, nažalost, sudjelovala je i Islamska zajednica u Hrvatskoj.
OMERBAŠIĆEVO DESNIČARENJE I HASANOVIĆEV OPORTUNIZAM
Početkom devedesetih godina održana je zajednička dženaza muslimanskim žrtvama Bleiburga i tzv. križnog puta, a relevantne brojke ubijenih idu do nevjerovatnih 50 hiljada Bošnjaka. Na tome se nije stalo jer je nekadašnji zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić insistirao na tradicionalnom održavanju dove povodom komemoracije u Bleiburgu. To da je Omerbašić imao izraženi filoustaški sentiment nije tajna, kao i to da je u svom pisanom djelu u više navrata pokazivao neskriveni antisemitistički nerv. Hrvatska javnost ga je, bez obzira na njegove mračne navike, nagradila epitetom “dobri muftija” koji je “imao velike zasluge u borbi za hrvatsku demokraciju i nezavisnost”. Kako god bilo, ovih je dana Omerbašićeva mračna zaostavština ponovo uskrsla saznanjem da će i Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj također učiti neku dovu povodom obljetnice Bleiburga. Ispostavilo se da je muftija Aziz ef. Hasanović, nažalost, praksu Omerbašićevog filoustaškog dovišta nastavio iako za to ne postoji odluka i odobrenje bilo kojeg organa Islamske zajednice u BiH.
Odjednom se otkrilo da je i muftija Hasanović slao svoje poruke koje su se čitale na komemoracijama u Bleiburgu, a da je izaslanik bio Idriz ef. Bešić iz Gunje, koji se nije libio fotografiranja sa zločinačkim simbolima, što je rado dijelio na svom profilu na Facebooku, uopće ne shvatajući do koje je mjere zabludio. Efendija Bešić izricao je i bolesne usporedbe Bleiburga i Srebrenice, što je ovih dana preuzeo pomahnitali hercegovački fratar Mario Knezović napadajući Bošnjake za ugrožavanje prava Hrvata. Svoje govore na Bleiburgu održavao je i bivši HDZ-ov ministar kulture, historičar Zlatko Hasanbegović, kao pripadnik Počasnog blajburškog voda. Ta su obraćanja bila visokog (hrvatskog) nacionalističkog naboja i sa svrhom buđenja desne struje HDZ-a, kojoj je Hasanbegović preko noći postao najljući zagovornik i glasnogovornik.
Glupava sarajevska ljevica uopće nije shvatala šta se događa pa je Hasanbegoviću, kao miljeniku i štićeniku muftije Omerbašića, otvorila put da svoj crni otrov širi po Bosni i Hercegovini. Da, upravo je ljevica kroz svoje medije Oslobođenje, Dane i Slobodnu Bosnu verificirala i legitimizirala Hasanbegovićev historičarski revizionizam. Hasanbegović je u to vrijeme bio istaknuti član bivšeg saziva Medžlisa IZ Zagreb, u kojem je bujao novootkriveni hrvatski nacionalizam. On je, zašto to ne reći s odmakom od pet godina, prema našim zaključcima, vjerovatno bio projiciran od velikohrvatskih nacionalističkih krugova (hercegovački paraobavještajni lobi) da penetrira među Bošnjake u Bosni i Hercegovini te izvrši doktrinarne preinake među Bošnjacima na temelju antikomunističkog sentimenta, koji je nesumnjivo prisutan među onim muslimanima koji su bili uznici komunističkog režima. Svoje je podržavatelje tražio u mladomuslimanskim krugovima, ali taj je pokušaj vrlo brzo osujećen i blokiran.
Očito je trebao Bleiburg doći u Sarajevo da se u konačnici shvati pogubnost prakse u kojoj je muftija Omerbašić predstavljao istinskog hrvatskog desničara, a muftija Hasanović oportunistu koji se ulaguje hrvatskim vlastima po principu “svaka igra, svaka dobiva”. No što se tiče same dove za desetine hiljada ubijenih Bošnjaka muslimana na Bleiburgu i tzv. križnom putu, među kojima je bilo nevinih civila, a ostatak su bili ratni zarobljenici, pa je komunistički ubilački tretman neprihvatljiv, od nje se iz teološko-moralnih razloga ne može odustati, ali neprihvatljivo je za Islamsku zajednicu u BiH da se na bilo koji način povezuje s crkvenim ustaškim folklorom, što od početka održavanja simboliziraju sramotne komemoracije na Bleiburgu. Islamska zajednica u BiH očito odgovorno pristupa ovom izazovu ne zaboravljajući moralne okvire vlastitog djelovanja koje ne može biti svodivo na to da sudjeluje u komemoraciji koju organizira osumnjičenik za silovanje muslimanki, mračni vitez Tuđmanovog režima i predsjednik Počasnog blajburškog voda Vice Vukojević.
Izvor: Stav/ Index.ba