Buka i bijes
Pripreme su počele još u petak, nakon posljednje runde biselskog dijaloga o normalizaciji, kada je Vučić najavio da će grupa srpskih funkcionera, uključujući i Đurića, u ponedjeljak doći u Mitrovicu bez dozvole prištinskih vlasti.
On je u izjavi kosovskim novinarima direktno izazvao kosovsku vladu: „Ja vam kažem daćete (dozvolu). Dali ne dali, oni će da dođu u sjevernu Mitrovicu. Ajd’ da vidim šta ćete da uradite po tom pitanju”.
Na odgovor nije trebalo dugo čekati. Duž granice sa Srbijom i u Mitrovici su do ponedjeljka raspoređene teško naoružane jedinice kosovske policije.
Jedan od članova delegacije, ministar kulture Vladan Vukosavljević, odustao je od odlaska u Mitrovicu. Đurić i šef Vučićevog kabineta Nikola Selaković su zaobilaznim putem ušli u grad.
Đurić je, uz upotrebu suzavca i šok bombi, uhapšen ubrzo nakon početka sastanka u gradskoj vijećnici. Selakovića iz nekog razloga niko nije dirao.
Nakon saslušanja u Prištini, Đurić je deportovan i već nekoliko sati kasnije bio je u Beogradu.
Zanimljivo je da je Vučić najavio hitan sastanak Nacionalnog savjeta za bezbjednost o Kosovu prije nego što je Đurić uhapšen. Sem toga, jedan beogradski portal (pravda.rs) objavio je vijest da je Đurić uhapšen nekoliko sati prije nego što se to desilo. Možda je u pitanju tehnička greška. Sve je moguće.
Uslijedila je očekivana buka i bijes, Vučićevi telefonski razgovori sa šeficom evropske diplomatije Federikom Mogerini i, navodno, sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom (nema potvrde da je ovog drugog razgovora bilo).
Kriza i repriza
Čak i da kriza nije planirana, ona se mogla lako izbjeći. Najprije, Đurić i ostali su mogli da odlože sastanak u Mitrovici dok ne dobiju dozvolu, za čije se izdavanje čeka najviše tri dana.
A zatim, mogli su da pokušaju da pređu preko nekog od graničnih prelaza, nakon čega bi bili vraćeni, ali bi se postigao sličan, mada slabiji propagandni efekat.
Sljedstveno, Prištini nisu bile potrebne stotine specijalaca da bi priveli „uljeze”, niti je tokom hapšenja bilo neophodno bacati suzavac i šok-bombe. Bio je to školski primjer prekomjerne demonstracije sile.
I konačno mogli su, kao toliko puta ranije, da zažmire na jedno oko i puste da se sastanak održi.
Cijeli slučaj frapantno podsjeća na slanje „obojenog voza” u Mitrovicu iz januara prošle godine. I tada je iz Prištine poručeno da voz neće proći, angažovane su specijalne snage, mada je za zaustavljanje voza bilo dovoljno spustiti rampu na granici, do koje voz nikada nije stigao.
I opet je kao inicijator ideje isturen nesrećni Đurić, da bi se Vučić nakon kratkog izliva pravednog besa, naknadno pojavio kao mirotvorac.
Kome je sve ovo trebalo?
Vlastima u Beogradu, kao i onima u Prištini, je povremeno potrebno da podsjete međunarodnu zajednicu da su oni ključari rata i mira na Kosovu. Tako sebi daju na važnosti.
Vučić u posljednje vrijeme putem zapaljivih izjava i podsticanjem nacionalističke retorike pokušava da skrene pažnju sa činjenice da rok za potpisivanje „sveobuhvatnog i pravno obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosasa Kosovom” ističe.
Tom prilikom će morati da donese neke nepopularne odluke, pa na ovaj način „pumpa” svoj patriotski kredibilitet.
Na sličan način, kosovskom predsjedniku Hašimu Tačiju i premijer Ramušu Haradinaj znaju da će uskoro morati da ozbiljno porade na osnivanju Zajednice srpskih opština, pa demonstriraju državnost na nesrećnom Đuriću.
A kome nije trebalo? Prije svega narodu u sjevernoj Mitrovici, koji je dok su sijevale šok-bombe i zavijale sirene za uzbunu nije znao da li da bježi u podrume ili da kolektivno krene ka centralnoj Srbiji.
Neko je, na kraju krajeva, mogao i da pogine.
Ostalo je, na kraju, pitanje kakve će biti političke posljedice cijele ove predstave? Po svemu sudeći, nikakve.
Kosovski Srbi najavili su izlazak iz vlade i samim tim njen pad, ali mirotvorac Vučić već poziva na uzdržanost.
Predstava se toliko otrcala da je vjerovatno dosadila i glumcima, koji šmiranjem prikrivaju nedostatak entuzijazma.
Dosadilo je i publici, ali nema kud.