Piše: Ćamil DURAKOVIĆ
Koja smo mi šaka jada.. Žalosno je koliko se u politici sve kalkuliše po partikularnim političkim interesima, pa i to da li će neki učenik biti nagrađen ili ne.
Zaista sam tužan, da danas su se u Opštini dijelile neke nagrade uspješnoj djeci, a tamo nema Hakije Sinanović. Hakija je jedino dijete u Srebrenici koje dnevno putuje 50 kilometara do škole iz sela Luka do sela Podravanje.
Hakija za razliku od druge djece ustaje u 5:00 “, svako jutro, da bi na vrijeme stigao u školu; on se svaki dan vraća 3 sata kasnije, od ostale djece, svojoj kući. I zamislite kao takav je najbolji učenik. I moja kćerka Ajna (III razred) je danas dobila knjižicu i ponosan sam što su tamo sve 5.
Sretan sam, ali nepravda prema Hakiji mi ne dozvoljava da se radujem zbog moje Ajne. Nije ba Hakiji za 100KM, ali zašto ovakva djeca bivaju neprimjećena, i ne daje im se značaj? Znate li za dječiju radost, kada ih samo pohvalite? Zašto odmah u startu ubijamo samopouzdanje i volju za napredovanjem ovakvim talentima? I onda se žalimo što naši intelektualci odlaze i u drugim zemljama uspijevaju u onome za šta smo im mi ubili volju u početku.