Piše: Muamer Bandić za NAP
Mir koji smo željno čekali dok je trajao rat nikada nije bio teži nego danas. Obilježje ovog hladnog mira je kontinuitet političkih kriza koje u pravilu izazivaju sljedbenici ideologija koje su pokrenule rat svojim radom na podrivanju institucija države i razbijanjem društva, a politički uticaj Beograda i Zagreba nikada nije bio prisutniji i jasniji od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas.
Britanski historičar Marko Attila Hoare, govoreći o današnjoj situaciji u Ukrajini i pritisku Zapada da Ukrajina prihvati neke zahtjeve Moskve u zamjenu za mir, kaže da bi bilo bolje da Ukrajina prihvati Korejsku ili Kiparsku varijantu zamrznutog konflikta nego Dejtonsku varijantu mira jer je “bolje biti slobodan u dijelu svoje zemlje nego biti rob u čitavoj državi”.
I niko nije bolje opisao u jednoj rečenici ovih 30 godina promašene i uzaludne politike popuštanja i prepuštanja institucija države, koju smo odbranili, ideologijama koje su je rušile i koje danas njome upravljaju.
Da je tako u izvršnim i zakonodavnim institucijama više niko razuman i ne spori jer je i više nego očito na svakom koraku, političkom potezu i sa svakom krizom koja se namjenski izaziva kako bi se pomjerile granice prljave ideološke penetracije i narativ rušitelja postao sastavni dio naše svakodnevnice, odnosno legitiman, normalan i prihvatljiv.
No, prava i dugoročna šteta po naše društvo leži u pravosudnim institucijama, tužilaštvima i sudovima, gdje se mimo svake zdravorazumske logike i po svaku cijenu vrši revizionizam historije, slično procesima u Srbiji gdje su upravo sudovi rehabilitovali četničke komadante i četnički pokret pretvarajući sudskim odlukama saradnike fašističkog okupatora i zločince u borce za slobodu.
U Bosni i Hercegovini je proces malo drugačiji. Ovdje se ne moraju rehabilitovati četnici i njihova ideologija jer već sjede u institucijama. Njihov je narativ sastavni dio političkog i javnog života, društveno su prihvaćeni u pola države, gdje imaju čak i svoja udruženja “za promicanje kulture”.
Ovdje pravosudni sistem služi za izjednačavanje “zaraćenih strana”, da relativizira zločine onih koji su ih činili planski, sistematski i masovno, a prenapuše zločine koji su se desili sporadično, afektivno i individualno, čime će se ciljano revidirati narativ i kultura sjećanja o prethodom ratu i na kraju utvrditi “kako smo svi bili isti u tom nesretnom građanskom ratu”.
Pri tome se u potpunosti zanemaruje činjenica da su Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (MUP RBiH) bile jedine legalne vojne i oružane formacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, čiji je pravni sljedbenik današnja država Bosna i Hercegovina. A danas se pravosuđe države Bosne i Hercegovine najviše bavi ratnim putem ljudi koji su branili i odbranili ovu državu. Najsvježi primjer je otvorena haranga i proces protiv heroja odbrane Goražda i Istočne Bosne. Teško je naći viđenijeg ratnog komandanta ARBiH ili MUP- RBiH koji nije prošao troturu dokazivanja nevinosti zato što je branio svoju državu i njen ustavno-pravni poredak.
Sefer Halilović i Naser Orić su dokazali svoju nevinost i pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslavije (MKSJ), no ni to nije bilo dovoljno pa je Nasera Orića, heroja odbrane Srebrenice, ponovo procesuiralo i “domaće” pravosuđe.
Protiv generala Atifa Dudakovića, brilijantnog vojnog komandanta, kojeg bi svaka država i narod slavili jer nije mala stvar izvojevati onakvu pobjedu iz potpunog okruženja, sa limitiranim resursima i boreći se protiv tri neprijatelja, maltertirala je i proganjala država za koju se borio i koju je viteški odbranio. Isto tako, i komandanta specijalne jedinice MUP-a RBiH Dragana Vikića, proslavljenog i opjevanog heroja odbrane Sarajeva. Ovaj niz je nepregledan jer je zaista teško naći komandanta na koga četnici nisu stavlili metu i čiji ratni put nisu pokušali oblatiti.
Budite sigurni da danas, da su živi i Enver Šehović i Safet Zajko i Fadil Đozo ili bilo koji naš ratni heroj, prolazili bi istu medijsku harangu, javno blaćenje i montirana suđenja dok presuđeni ratni zločinci iz Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) i izvršioci genocida slobodno žive u svojim rezervnim domovinama – Hrvatskoj i Srbiji. Neki su čak i istaknute javne ličnosti, što i nije nekakvo čudo jer je sasvim jasno za šta su se borili i pod čijom kontrolom su radili to što su radili.
Danas se u Bosni i Hercegovini sistematski procesuiraju svi oni viđeniji ljudi koji su od 1992. do 1995. godine branili državu, njen ustavno-pravni poredak i osnovna ljudska i civilizacijska prava, poput prava na život. Ti ljudi nisu naređivali niti organizovali masovne progone i ubistva, rušenja sakralnih objekata ili masovna silovanja, niti stvaranje primarnih, sekundarnih, pa i tercijarnih grobnica. Mi smo u Bosni i Hercegovini olako zaboravili za šta smo se borili, protiv čega smo se borili i kakva je to borba bila. Okrenuli smo leđa našim herojima i napustili vrijednosti za koje smo se borili i to nam se već obija o glavu jer se danas sljedbenici UZP-a i genocidnih politika igraju sa nama kao sa malom djecom, uzimajući nam kroz kompromitirani pravosudni sistem i ono zadnje što nam je ostalo, našu čast i dostojanstvo.
Politički smo već razbijen i nebitan faktor, zabavljen ličnim borbama za fotelje kukavičkih i otuđenih kvazilidera bez imalo integriteta, koji se tek pitaju za nešto na nivoima lokalnih politika, gdje su se opet pokazali slabim i neorganizovanim kakvi suštinski i jesu.
A za pravnu i društvenu štetu koju je pravosudnim institucijama u BiH nanio Milorad Dodik preko svog potrčka Milana Tegletije, koji je godinama kadrovirao po sudovima i tužilaštvima, računi tek dolaze na naplatu. Kakvi će ti računi da budu već znamo iz iskustva ovih ljudi koji su imali hrabrost, čast i integritet da brane svoj narod i svoju domovinu kada je bilo najteže.
U životu je najlakše biti kukavica, beskičmenjak i podviti rep kada treba stati na megdan i boriti se. Danas se za državu i narod bori kroz svaki zakon, svaku odluku, svaki paragraf i svaki članak. Ko toga nije svjestan i za to nije spreman već je izgubio rat, koji se sistematski vodi kroz svaku ciljano izazvanu krizu iz Beograda i Zagreba protiv naše države i našeg naroda. I svako popuštanje i kooperativnost u tom procesu skupo su nas koštale te samo još više udaljile od Evrope, normalnog svijeta i od samih sebe. Prilagođavanje fašizmu nije nikakva mudrost, niti politika već najgori mogući gubitak, onaj sopstvenog integriteta.