U dobi od 85 godina, koliko je imala 1995. godine, Muški su ubijena 24 člana porodice, a među njima dva unuka, suprug Nazif i sinovi Hajrudin i Fuad. “Činite i mislite dobro, bit ćete nagrađeni!”, govorila je Muška u godinama nakon Genocida dok je tragala za kostima svojih voljenih.
Prije nekoliko dana u mjesnom mezarju u selu Gornji Potočari nedaleko od Srebrenice klanjana je dženaza Muški Porobić. Doživjela je Muška duboku starost. Umrla je u 111. godini života. Rođena je davne 1910. godine u Žepi. Četiri godine nakon njenog rođenja počeo je Prvi svjetski rat, doživjela je i preživjela Drugi svjetski rat. U Potočarima je rodila četvero djece, dva sina i dvije kćerke. U poznim godinama dočekala je i Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u julu 1995. godine preživjela je Genocid nad Bošnjacima “sigurne zone UN-a” Srebrenica.
U dobi od 85 godina, koliko je imala 1995. godine, Muški su ubijena 24 člana porodice, a među njima dva unuka, suprug Nazif i sinovi Hajrudin i Fuad. “Činite i mislite dobro, bit ćete nagrađeni!”, govorila je Muška u godinama nakon Genocida dok je tragala za kostima svojih voljenih.
Na bolji svijet posljednjih godina mnogo majki iz Srebrenice ispratio je srebrenički imam Damir ef. Peštalić, koji kaže da se “moramo sjećati majki koje više nisu s nama na ovom svijetu”. “Ostat će zapamćeno u historiji Bošnjaka da je Muška Porobić bila najstarija majka Srebrenice, i to je sigurno ono po čemu ćemo je pamtiti”, rekao je glavni imam Medžlisa IZ Srebrenica Damir ef. Peštalić. “Majka Muška živjela je 111 godina, što je u ovom vremenu za ibreta. Muška je preživjela dva svjetska rata, Agresiju na BiH, Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Izgubila je dva sina u Genocidu. I kada insan ovako razmišlja, ne može da ne bude pod utiskom koliko je ta žena u svom životu prebrodila teških situacija, trenutaka i opet joj Allah dao da živi 111 godina i dao joj, što naš narod kaže, da preseli snogu”, rekao je efendija Peštalić.
Dženazu majci Muški Porobić predvodio je njen praunuk Dževad ef. Orić, koji živi i radi u Srebrenici, i to u mjestu Dobrak, na samoj granici sa Srbijom. Muška Porobić kao najstarija srebrenička majka ostat će upamćena kao jedan od simbola Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Posljednjih godina napustilo nas je dosta majki, a nerijetko, kada umru, vrata njihovih kuća u potpunosti ostanu zatvorena. Nedavno je umrla Hanifa Đogaz. Vratila se u svoje selo Đogazi kod Srebrenice 2002. godine, a u Genocidu su joj ubijena dva sina i suprug. Obično majke u Srebrenici, kada ih se pita zbog čega su se vratile, kažu da je to jače od njih, da su u pitanju uspomene i sjećanja na voljene. Tako je i Hanifa govorila da se vratila zbog svoje djece. “Ovdje sam živjela s mojom djecom. Vratila sam se sama. Djeca su ubijena. Ubijena su mi dva sina, kćerka i muž. Kćerka je poginula od granate, a sinovi i muž padom Srebrenice”, govorila je Hanifa.
Njeni su sinovi Sabahudin i Samir te suprug Muhamed identificirani i ukopani u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. “Vratila sam se zbog mrtvih, zbog njihovih kostiju. Insan se navikne na sve. Teško je, nemaš s kim progovoriti”, kazivala je Hanifa, koja je umrla u januaru 2021. godine u 72. godini života.
U februaru ove godine umrla je u 61. godini života Fikreta Handžić iz sela Osmače. U Genocidu u Srebrenici su joj ubijeni suprug Husein i pastorak Samed, kao i mnogobrojna rodbina. Fikreta je bila jedna od heroina povratka u Srebrenicu. Naime, sa svoja četiri sina, Hakijom, Nezirom, Esadom i Ramizom, vratila se u Osmače. Govorila je često da je njena najveća pobjeda to što je dobila 12 unučadi od svojih sinova, a za Srebrenicu je govorila da će opstati sve dok se u njenim avlijama bude čuo “dječiji smijeh i lopte budu udarale u prozore kuća”.
Mejra Mehmedović iz Sućeske također je umrla u februaru ove godine. U Genocidu u julu 1995. godine ubijen joj je suprug, kao i mnogi članovi porodice. Prošle godine umrla je Fata Alispahić. Heroina o kojoj se malo zna. U Genocidu su joj ubijena dva brata, Rašid i Senahid, muž Hamdija i tri sina, Enver, Mirzet i Mirsad. Mirzet i Mirsad bili su blizanci, a kada su ubijeni, bili su maloljetni. U oktobru prošle godine umrla je Nura Alispahić. Nura je imala dva sina, Azmira i Admira. Azmir je ubijen od strane zloglasnih “Škorpiona” u Trnovu 1995. godine, a drugi joj je sin Admir ubijen na Tuzlanskoj kapiji. “Kad pođem prema sinovom mezaru, isto kao da ću ga naći tamo živa, zateći ga kako sjedi i čeka me. Tako mi nešto srce bude puno. Sve očekujem da će me čekati, ali njega nema. Priđem mezaru, izgrlim i izljubim njegov nišan, proučim Fatihu i vratim se kući”, govorila je Nura.
Majka Nura Alispahić ukopana je u mezarju Kazani pored kćerke Magbule, koja je umrla 2009. godine. U istom mezarju ukopan je i Nurin suprug Alija.
U decembru prošle godine u Srebrenici je u 80. godini umrla Kada Ramić. Tokom rata i Genocida u Srebrenici majci Kadi Ramić ubijena su četiri sina: Sabit, Dževad, Džemo i Mehmedalija. Sabit je poginuo tokom rata, a Dževad, Džemo i Mehmedalija nisu uspjeli preći put smrti u julu 1995. godine. Identificirani su i ukopani u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Kada Ramić vratila se među prvim povratnicima u Sućesku, gdje je živjela s kćerkom Redžijom i unucima. Njenoj kćerki Redžiji ubijen je suprug u Genocidu, iza kojeg su ostala djeca Sedina, Sedin, Admir i Sabit, koji je dobio ime po jednom od ubijenih amidža. Više od 25 godina Kada je tugovala i živjela od uspomena na svoje sinove. Kako je govorila, svaki je dan “gledala staze po kojima su se oni kao djeca igrali”. “Nisam ja jedina koja je izgubila sinove, mnoge su majke izgubile sinove. Svakom je njegova bol najteža, svakog njegova rana najviše boli”, govorila je majka Kada Ramić, iza čijih sinova nije ostalo potomaka.
Muška, Kada, Nura, Fikreta, Mejra, Fata, Tima, Rasema, Hasiba i Hatidža samo su neke od majki koje su se vratile u svoje razrušene domove u Srebrenici. Smrt su dočekale u Srebrenici, mjestu za koje su smatrale da je jedino vrijedno da se u njemu umre. Majke nerijetko umiru a da nisu uspjele pronaći kosti svojih voljenih i dostojanstveno ih ukopati. Sve je manje živih srebreničkih majki, odlaze jedna po jedna. Tiho umiru, u svojoj boli, samo njima znanoj, a one koje su i žive čekaju trenutak kada će se na boljem svijetu sastati sa svojom djecom.