Sve za pare, obraz budzašto: Radončić otkrio kako i koliko je plaćao Latiće

Bilo je lijepo dok je trajalo…

Prisjetimo se da je ta medijska kloaka nastala najprije kao svojevrstan podlistak Dnevnog avaza, u kojem je Nedžad Latić, potican od svoga vlasnika, mogao provjetravati zajedničke patološke opsesije porodicom Izetbegović te javno demonstrirati nezapamćen antibošnjački (auto)šovinizam. Optuživao je Latić rahmetli Aliju Izetbegovića da je “šurovao sa UDBOM” te da “nije vjerovao nikome osim DB-u”, pretresao porodičnu intimu te zdravstvene kartone porodice Izetbegović, tvrdio da SDA i IZBiH nadziru i špijuniraju građane Sarajeva “sa munara sarajevskih džamija”, zagovarao revanšističku represiju i linč ulice nad političkim neistomišljenicima iz SDA te izmišljao nekakve “odrede smrti” i političke atentate za koje je optuživao potpuno nevine ljude.

Nakon što je Fahrudin Radončić doživljavao brodolome u utrkama za člana Predsjedništva, Latić je osporavao rezultate izbora, trabunjao o “ubistvu demokratije”, pozivao narod na ulice, prijetio kako Šefika Džaferovića čeka optužnica za ratne zločine, a Bakira Izetbegovića otvorena raka, tj. mezar, pa se čak i zalagao za političke pučeve u režiji “kritične mase”, a zatim i “dozirano nasilje” spram kadrova i simpatizera SDA. Doslovno nije postojala bilo kakva granica pristojnosti, čak i normalnosti, koju Latić nije bio spreman prijeći u promoviranju Fahrudina Radončića i demonizaciji njegovih političkih suparnika.

Ova kohabitacijska simbioza između Radončića i Latića cementirana je i činjenicom da je Latićev zet Mirza Hulusić bio dugogodišnji aparatčik SBB-a, postavljen na za Radončića kritično važnu poziciju, direktora Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo, odakle je, sve donedavno, smjerno i poslušno udovoljavao Radončićevim megalomanskim neimarskim opsesijama.

S vremenom se u čitav aranžman ukljućila i Latićeva kćerka, a Hulusićeva supruga, Nejra Latić-Hulusić. Gospođu Latić-Hulusić portal njenog tate proizveo je u navodno relevantnu “kolumnisticu”, koja je sa stranica tatinog portala i vlastitog Facebook profila redovno grmjela protiv političkih neistomišljenika svoga tate i njegovog vlasnika. Nejra Latić-Hulisić postala je s vremenom radikalnija čak i od svoga oca jer njen bijes (dobro plaćeni bijes kako će se uspostaviti) nije bio usmjeren tek na Izetbegoviće ili simpatizere SDA koje je primitivno proklinjala u svojim tekstovima.

“Mi još možemo ostvariti naše snove, vaše je samo da pocrkate više”, histerično je pisala Nejra Latić-Hulusić, da bi zatim pojasnila i na koga tačno misli: “Mrski ratni zločinci, ratni profiteri, bošnje, četnici, ustaše…”, čime je u isti red s četnicima, ustašama, ratnim zločincima i profiterima svrstala “bošnje”, tj. Bošnjake, barem one kojima se nije neugodno tako izjasniti, za razliku od Nejre Hulusić-Latić, kojoj biti “bošnjom” znači biti jednako ratnom zločincu, ustaši, četniku i profiteru.

Idi, moram da ti kažem…

No čini se da je ovim “sirovim politčkim strastima” između Radončića i klana Latić-Hulusić konačno došao kraj. Ko je kriv, teško je reći, ali najvjerovatnije je u pitanju isto ono što je obilježilo i sve ranije Radončićeve političko-interesne razlaze. Latić-Hulusići poslužili su svojoj svrsi te više nemaju nikakvu upotrebnu vrijednost.

Radončić je našao novi interes. To je demonstirao pustivši niz vodu Mirzu Hulusića, kojeg je sarajevski režim “Trojke” smijenio s mjesta direktora zavoda za izgradnju, bez bilo kakvog Radončićevog protivljenja. Hulusić je obavio ono za šta ga je Radončić i doveo, a fotelja koju zauzima svakako je dio plijena nove vlasti kojoj se Radončić nastoji očajnički približiti. Stoga je Hulusić postao samo teret kojeg se treba što prije riješiti.

Na njihovu nesreću, čini se da politički neiskusniji članovi porodice Latić nisu bili svjesni ni promijenjenih okolnosti, ni privremene prirode svoga sponzorskog odnosa s Radončićem, ali ni činjenice da Radončić, čak i nakon ponižavajućeg raskida, očekuje ako već ne zahvalnost, onda trajnu diskreciju.

Ovo neiskustvo demonstrirala je Nejra Latić-Hulusić, koja je nakon smjene svoga supruga počela pisati ogorčene statuse na svome Facebook profilu nezadovoljno gunđajući protiv političkog šefa svoga supruga i vlasnika svoga tate javno ga prozivajući. Ova vrsta indiskrecije kažnjena je vrlo brzo jer je Radončić gostujući na televiziji N1 odmah poslao Latićima nimalo ugodno upozorenje da ne galame previše tako što je obznanio čitavoj javnosti od kada i s koliko novca je finansirao ovu porodicu, uz poruku da je to samo dio dokumentacije koju posjeduje.

No, koliko u današnje vrijeme može koštati jedna porodična manufaktura, koja se bavi medijskom propagandnom i proizvodnjom laži? Sudeći prema svjedočenju Fahrudina Radončića, za početak nekoliko stotina hiljada maraka. Barem je to suma koju je Radončić naveo kada je gostujući na N1 otkrio kako je od 2010. godine “stipendirao” neke od članova porodice Latić.

“Evo Vam ispis iz Avaza, jednoj njenoj sestri uplaćena je stipendija 2010. godine, praktično 84.000 KM, drugoj njenoj sestri, također, oko 60.000 KM (sestri gospođe Nejre Latić-Hulusić, op. a.). I sve to postoji u papirima i Avaza i Porezne uprave. Mislim da vi, ako želite da uđete u politiku, ako želite mene da kritikujete, pa mislite da je to politički, uđite, ali nemojte nas tjerati da pokazujemo ovakve stvari jer mi možemo svakog u lice da gledamo”, priprijetio je Radončić klanu Latić-Hulusić.

Ispod palme, na obali mora…

Ubrzo nakon Radončićevog gostovanja Nejra Latić-Hulusić, vjerovatno potaknuta savjetima i upozorenjima politički iskusnijeg oca i supruga, rezignirano je na svom profilu napisala kako uzima pauzu od bilo kakvog javnog angažmana jer se “umorila od snova i lajanja na zvijezde”. Radončićeva poruka imala je očito efekta jer su iznesene sume vrlo vjerovatno tek “vrh ledenog brijega”, samo dio sponzorskog ugovora između Radončića i Latića. Jako je indikativan i datum ovih Radončićevih “stipendija”, jer je 2010. godina upravo vrijeme kada je Radončić i oficijelno uplovio u političke vode, kandidirajući se za bošnjačkog člana Predsjedništva na tadašnjim općim izborima.

No, kako god razumjeli i tumačili čitavu ovu žalosnu i prilično prizemnu aferu, jedna stvar je sigurna: Političko-medijski angažman porodice Latić doživio je pravi krah. Ne samo da su izgubili bilo kakav kredibilitet kao objektivni društveni ili politički komentatori, ako su ga uopće ikada i imali, već su javno osramoćeni i razotkriveni kao obični medijski plaćenici i to od čovjeka čiji su vjerni klijenti bili gotovo čitavu deceniju, od tajkuna zbog kojeg su udarali na čast tolikih nevinih ljudi i za čiji račun su žrtvovali toliko toga, ponajviše vlastiti obraz. Postavlja se pitanje je li im ostalo dovoljno obraza da se tiho povuku u nadasve zasluženu anonimnost iz koje su i došli ili će i dalje nastaviti, za čiji god račun, bihuzuriti javnost i narod.