Agresorski rat Vladimira Putina odvija se na temelju novca koji Rusija dobiva prodajom fosilnih goriva Europi. Iako je Ukrajina, posve neočekivano, odbila pokušaj Rusije da zauzme Kijev, Putin neće biti definitivno zaustavljen sve dok Europa ne okonča svoju energetsku ovisnost.
Što znači da je Njemačka – čiji politički i poslovni lideri inzistiraju da ne mogu bez ruskog prirodnog plina, iako se s tim ne slažu mnogi njemački ekonomisti – zapravo postala Putinov glavni pomagač. Ovo je sramotno, a također i nevjerojatno licemjerno s obzirom na noviju njemačku povijest, za The New York Times piše Paul Krugman.
KATASTROFALNI EMBARGO
Pozadina ove priče je sljedeća – Njemačka je decenijama upozoravana na rizike ovisnosti o ruskom plinu. Ali njezini čelnici, usredotočeni na kratkoročne prednosti jeftine energije, ignorirali su ta upozorenja. Uoči rata u Ukrajini, 55 posto njemačkog plina dolazilo je iz Rusije.
Nema sumnje da bi brzo prekidanje ili čak značajno smanjenje ovog protoka plina bilo bolno. Ali više ekonomskih analiza – Bruegelova instituta sa sjedištem u Bruxellesu, Međunarodne energetske agencije i ECONtributea, think tanka sponzoriranog od sveučilišta u Bonnu i Kölnu – otkrile su da bi učinci drastičnog smanjenja uvoza plina iz Rusije bili daleko od katastrofalnih po Njemačku.
Kako je rekao jedan član njemačkog Vijeća ekonomskih stručnjaka, embargo na ruski plin bio bi težak, ali izvediv potez.
Analiza ECONtributea nudi niz procjena, ali najgori scenarij je da bi embargo na ruski plin privremeno smanjio realni njemački BDP za 2,1 posto. U nastavku ćemo staviti taj broj u kontekst, ističe Krugman.
Njemački industrijalci odbijaju prihvatiti procjene ekonomista, inzistirajući da bi embargo na plin doista bio katastrofalan. Ali to se od njih i očekuje, zar ne? Industrijski lideri posvuda uvijek tvrde da bi bilo kakvo ograničenje njihovih aktivnosti bila ekonomska katastrofa.
Na primjer, još 1990. godine američke industrijske grupe izdale su strašna upozorenja protiv politike smanjenja kiselih kiša, inzistirajući da će one koštati stotine milijardi, pa čak i dovesti do “potencijalnog uništenja gospodarstva na američkom srednjem zapadu”. Ništa od toga se nije dogodilo; zapravo, nova su pravila proizvela velike dobrobiti po javno zdravlje uz skromne financijske troškove.
NEUTEMELJENI STRAH
Nažalost, njemački politički lideri, uključujući kancelara Olafa Scholza, stali su na stranu onih koji šire neutemeljeni strah. Otkrića ruskih zločina u Ukrajini dovela su do nevoljnih priznanja da se nešto mora učiniti, ali još uvijek nema previše osjećaja hitnosti.
Ono što je zapanjujuće, a malo se o tome govori, svakako je kontrast između trenutačne njemačke nevoljkosti da podnese umjerene žrtve, čak i pred užasnim ratnim zločinima, te golemih žrtava koje je Njemačka zahtijevala od drugih zemalja tijekom europske dužničke krize prije desetak godina.
Kao što će se mnogi čitatelji prisjetiti, početkom prošlog desetljeća velik dio južne Europe suočio se s krizom, jer je posuđivanje novca presušilo, što je dovelo do porasta kamatnih stopa na državni dug. Njemački dužnosnici brzo su okrivili ove zemlje za njihovu vlastitu nevolju, inzistirajući, uz mnogo moraliziranja, da su u problemima jer su bile fiskalno neodgovorne i sada su morale platiti cijenu.
Pokazalo se da je ova dijagnoza uglavnom bila pogrešna. Veliki dio porasta kamatnih stopa u južnoj Europi odražavao je paniku na tržištu, a ne temeljne promjene. Troškovi zaduživanja su pali, čak i za Grčku, nakon što je predsjednik Europske središnje banke izgovorio tri riječi – “što god je potrebno” – sugerirajući da će banka, ako bude potrebno, uskočiti u otkup duga posrnulih gospodarstava.
Ipak, Njemačka je prednjačila u zahtjevu da države-dužnici uvedu ekstremne mjere štednje, posebno smanjenje potrošnje, bez obzira na to koliko veliki bili ekonomski troškovi. A ti su troškovi bili golemi, između 2009. i 2013. grčko gospodarstvo smanjilo se za 21 posto, dok je stopa nezaposlenosti porasla na 27 posto.
NAJSLABIJA KARIKA
No, dok je Njemačka bila voljna nametnuti ekonomsku i socijalnu katastrofu zemljama za koje je tvrdila da su bile neodgovorne u svom zaduživanju, nije bila voljna nametnuti sebi daleko manje troškove unatoč nepobitnoj neodgovornosti svoje dosadašnje energetske politike.
Ovo nije jednostavno kvantificirati, ali čini se da je Njemačka dobila daleko glasnije i jasnije upozorenje o svom nesmotrenom oslanjanju na ruski plin nego što je Grčka ikada dobila o svom zaduživanju prije krize. Ipak, čini se kao da se slavna njemačka želja da ekonomsku politiku tretira kao moralnu igru odnosi samo na druge zemlje.
Da budemo pošteni, Njemačka je odmaknula od svoje početne nespremnosti da uopće pomogne Ukrajini. Ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj tvrdi, iako Nijemci to poriču, kako mu je rečeno da nema smisla slati oružje jer će se njegova vlada srušiti za nekoliko sati. A možda će spoznaja da odbijanje isključivanja ruskog plina čini Njemačku de facto pomagačem u masovnim ubojstvima konačno biti dovoljna da potakne stvarnu akciju.
No, dok ili ako se to ne dogodi, Njemačka će i dalje, na svoju sramotu, biti najslabija karika u odgovoru demokratskog svijeta na rusku agresiju, zaključuje Krugman u The New York Timesu.