U Cazinu u dva mjeseca, čekajući lijek, umrle dvije mlade žene; Kovačević: Svakih 40 dana dam 7.000 eura za terapiju

Preporučujemo

Dvije onkološke pacijentice, članice Udruženja oboljelih od malignih oboljenja grada Cazina, za kratko vrijeme umrle su čekajući propisani lijek.
Prema riječima predsjednice Udruženja, Zakire Bajramović, jedna članica 1970. godište, umrla je prije dva mjeseca, a druga nekoliko godina mlađa, prije nekoliko dana.
Ko će odgovarati za umrle
Da im je propisani lijek bio dostupan, i danas bi, dodaje Bajramović, bile žive svojoj djeci, porodici, roditeljima.

– Propisanu terapiju čekale su mjesecima i pokušavale se same snalaziti. Pomagale su porodice, familija, prijatelji, komšije, sugrađani koliko su mogli, ali je na kraju sve stalo. Svi su dali koliko je ko mogao kako bi se oboljelim ženama produžio život, ali spasa nije bilo. Zakazali su oni kojima je to posao, a to su zdravstvene vlasti Federacije BiH – navodi Bajramović.

- -

Predsjednica Udruženja ističe kako mjesečno, odnosno svakih 21 dan, imunoterapija za oboljele košta između tri i po do šest hiljada KM.

– Mi još imamo dvije pacijentice iz našeg udruženja koje su na listi čekanja za propisanu terapiju. Imamo ženu koja je dugogodišnja pacijentica u vrlo teškom je stanju jer su metastaze otišle na mozak. Kako vrijeme prolazi sve sam više sigurna da su onkološki pacijenti u ovoj državi, a posebno u Unsko-sanskom kantonu, ostavljeni od svih – dodaje Bajramović te navodi primjer koji, kako kaže, najbolje govori o odnosu nadležnih vlasti prema najtežim pacijentima.
– Prošle sedmice sam jednu našu pacijenticu odvezla na Onkologiju u Kantonalnu bolnicu “dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću. Sjedim u čekaonici, kad izlazi žena i plače. Kaže: “sad nema i Zomete” (lijek koji se daje kod uznapredovale zloćudne bolesti koja je zahvatila kosti). Žena sva van sebe, niti zna kome će se obratiti, ni odakle dobaviti lijek? Rekoše joj drugi pacijenti da su čuli da lijeka ima u Karlovcu u susjednoj Hrvatskoj, ali nema prijevoza. Ko nije bio na Onkologiji ili nije u udruženjima oboljelih, ne zna šta je jad i čemer, i svaki dan je sve gore – priča Bajramović.

Kaže kako bi, da je pravne države, neko trebao odgovarati za pacijente koji su izgubili bitku za život čekajući davno propisani lijek.
– Samo jedan spašeni život znači mnogo, a u ovoj državi teški pacijenti sedmično umiru jer im zdravstvene vlasti nisu omogućile osnovno ljudsko pravo – pravo na lijek – ističe Bajramović.
Četrdesetjednogodišnja Sanela Kovačević iz Cazina pet godina bori se sa karcinomom dojke. U međuvremenu je zloćudna bolest metastazirala, prvo na jetru, a potom i na mozak.

Sanela je na listi čekanja pri Federalnom fondu solidarnosti, a da bi preživila više od godinu dana sama kupuje lijek.
– Prvo sam terapiju kupovala u Turskoj, a sada dobavljam iz Njemačke. Lijek koji mi može biti 40 dana, košta 7.000 eura (oko 14.000 KM). Snalazim se nekada ni sama ne znam kako, pomaže familija, prijatelji. Bila sam prisiljena da pomoć zatražim i preko Facebooka od dobrih ljudi. Imam još novca za jednu terapiju, a onda ću opet biti prisiljena da prikupljam – ispričala nam je Kovačević.
Obolijevaju sve mlađe žene
Onkološki hirurg, prim. dr. Harun Drljević, načelnik Odjela za bolesti dojke u Kantonalnoj bolnici Zenica, kaže “kako je u Federaciji BiH na snazi sistemska nebriga za najteže pacijente”.

- -

– Dijagnoza maligne bolesti vrlo teško padne, ne samo pacijentu, nego i njegovom cijelom okruženju, prvenstveno porodici. Kad se radi o mladim ljudima, onda je to još gore. Šta znači lista čekanja za zloćudnu bolest kod koje se ćelija pet puta brže dijeli nego kod normalne, ne treba posebno nikome objašnjavati. Ti ljudi su, zahvaljujući nebrizi države i lošem rješavanju ovih problema, praktično osuđeni na smrt. Ne znam da postoji država u svijetu, a pogotovo u Evropi, koja ima sličan problem. Ishodi liječenja kod onkoloških pacijenata prvenstveno zavise od adekvatne i pravovremeno uključene terapije, ne od hirurgije. U ovoj državi to nikoga ne interesuje, pogotovo političare koji su dozvolili da se to godinama ne riješi. Da li to nekome odgovara, ne znam, ali sam svjedok da se opravdana ljutnja pacijenata neopravdano prenosi na ljekare – ističe Drljević.

Napominje da ljekari nisku krivi, jer oni ne mogu nabavljati lijekove te da se odlično zna – ko treba nabaviti terapije.
– Ono što mogu uraditi je izraziti solidarnost sa svim nevladinim organizacijama koje se bore za ove pacijente i mogu osuditi sve one koji dozvoljavaju da ti ljudi ovako pate. Džaba je što hirurg uradi dobar operativni zahvat, džaba je ako pacijenta pripremite za adjuvantnu terapiju, onkološki tretman, ako tog tretmana nema. Nakon svega postavlja se pitanje – kakav stav u medicini zauzeti, ako vi unutar jednog kompleksnog liječenja, uradite jedan dio, a drugi ne uradite? Ovaj problem se godinama provlači po parlamentu, medijima i ne mogu vjerovati da ljudi koji tamo sjede to ne mogu riješiti 20 godina? Za to vrijeme karcinom dojke zahvata sve mlađe žene, one koje su u punoj snazi, radno sposobne, one koje su stup porodice, čime stradavaju, ne samo one, nego i njihove porodice i cjelokupno društvo. Takvu nebrigu za budućnost ovog društva ne mogu da razumijem – zaključio je Drljević.
Podsjetimo, na listama čekanja Fonda solidarnosti, koji je pri Zavodu zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, nalazi se više od 2.000 pacijenata, od čega terapije čeka više od 1.000 uglavnom najtežih pacijenata.
Dodajmo i to da je BiH jedina država u regiji i Evropi čiji pacijenti čekaju terapiju. Ni u jednoj zemlji pacijenti ne umiru čekajući propisani lijek na listama.
I to ne u cijeloj država, nego samo u Federaciji, jer je RS problem listi čekanja na terapije, kako su nam nedavno kazali iz Udruženja inovativnih proizvođača lijekova u BiH, riješila.

Najnovije

Estonka Kaja Kallas mijenja Borrella: U fokusu jačanje odbrane od Rusije

  Dosadašnja premijerka Estonije Kaja Kallas danas je i zvanično podnijela zahtjev za ostavkom na mjesto premijerke čime su se...