Porodice koje je primila u svoj dom doživjele su nevjerovatne strahote. Oni su gledali kako komšije barikadiraju njihove domove dok ih pale, žene siluju i muče, a hiljade ljudi masakriraju na ulicama.
Žena iz gradića Bideford, na jugozapadu Engleske, bila je odgovorna za spas desetina bosanskih izbjeglica tokom ratova u Jugoslaviji, prije gotovo 30 godina.
Porodice koje je primila u svoj dom doživjele su nevjerovatne strahote. Oni su gledali kako komšije barikadiraju njihove domove dok ih pale, žene siluju i muče, a hiljade ljudi masakriraju na ulicama.
Clare Findlay i njen suprug, Andrew, gledali su vijesti iz Bosne i Hercegovinei pokušavali su pomoći napaćenim stanovnicima naše zemlje.
To im je donijelo nevjerovatno iskustvo, piše britanski magazin Devon live.
“Jednostavno, ovo ne možete izmisliti”, rekla je Clare.
“Mudra” dobrotvorna organizacija tražila je udomiteljske porodice za bosansku siročad, kao i za porodice koje su bježale od genocida. Clare i Andrew ponudili su da prihvate dva dječaka i potaknuli porodice u škotskom selu u kojem su tada živjeli da učine isto.
Rečeno joj je da je za svaku od 21 izbjeglice u avionu potrebna njena adresa, kako bi napustili izbjeglički kamp u kojem su bili u Hrvatskoj, misleći da će to biti samo za vikend. Clare je prihvatila izazov.
Cijelo njihovo selo okupilo se oko izbjeglica. Stigle su brojne igračke i odjeća, a lokalni pekar osigurao je hljeb, mesar je dao meso, a internat Gordonstoun u obližnjem Elginu donirao je vreće za spavanje.
Za trinaestoro djece koja su stigla u njenu kuću rečeno je da su siročad.
Uz pomoć lokalne učenice Petre, koja je djelovala kao prevoditeljica, Clare je saznala da nema siročadi, te je dobrotvorna organizacija odvela djecu i obećala majkama da će se pridružiti djeci kasnije.
Petra je otkrila i da su djeca na izlasku iz Bosne naišla na grupu svojih prijatelja koji su napustili njihovo selo dan ranije.
Svi odrasli su strijeljani, a djeci su bila prerezana grla.
U BBC-jevoj dokumentarnoj seriji ‘Spasio ju je neznanac’ snimljenoj u martu 2019. godine, Clare se ponovno okupila s Petrom koja je rekla da nije imala pojma koliko je života promijenila u to jedno popodne.
Clare i Andrew odlučili su da svih 17 djece i četiri majke ostanu s njima dok su dogovorili pridruživanje preostalih sedam majki.
Svake noći, Clare bi se zagrlila i poljubila za laku noć svako dijete.
Ahmed, najmlađi od plavokosih dječaka, zalagao bi se za svoju majku.
Clare je rekla: “Zagrlila bih ga noću, a on bi mi stavio ruke oko vrata i rekao ‘laku noć Clare.’
“Počeo je govoriti “mama, sutra”, a ja bih morala reći ‘ne’, a zatim bi pitao za dan poslije, a ja bih morala reći “ne, ali uskoro.”
Zatim bi rekao “molim, molim”
Tri sedmice kasnije, majke su stigle u Veliku Britaniju, a Clare je iznajmila autobus iz Gordonstouna da ih pokupi.
Povela je druge majke i dio starije djece sa sobom, a dok su žene izlazile iz aviona, one koje je imala sa sobom počele su ih isticati i davati im imena, potpuno zanesene.
Riječ je o sedam majki i još četvero djece.
Mali Ahmed otišao je na drugu stranu autobusa i mahnito tražio svoju mamu. Clare ga je ugledala i čučnula kraj njega, pokazala na Minu, njegovu majku, a on joj je samo potrčao u zagrljaj.
alt
Clare je pogledala vrtlara koji je bio jedina nevoljna osoba u selu. Suze su mu tekle niz lice dok je gledao kako se to 13 djece okuplja s porodicama.
Rekla je: “Proživjeli smo neke neobične stvari koje su mi neizbrisivo ispisane u glavi, čak i 30 godina kasnije.”
Nije sve jednostavno išlo odande.
Clare je morala naučiti nekoliko dječaka kako se koristiti toaletom, nakon što je shvatila da sumnja da tekućina u kupatilu uopće nije iz radijatora.
Borila se s britanskom vladom kako bi spasila trojicu očeva od sigurne smrti.
Clare se čak odvezla iz Škotske u Bosnu kako bi procijenila da li se porodicama sigurno vratiti – nakon što joj je pristojni velški vojnik u tenku rekao da je cesta kojom je svakodnevno vozila puna mina i da nemaju pojma kako bila je još živa, Clare je zaključila da za njih nije sigurno.
Clare je godinama bila u kontaktu s porodicama, slala je pisma, slike, sastajala se te slala i primala božićne poklone.
alt
Nakon što je njen suprug preminuo prije pet godina, Clare se vratila kući u Bideford, u okrugu Devon na jugozapadu Engleske, gdje je posljednjih pet godina dovršavala knjigu u kojoj navodi svo to iskustvo.
Nakon 25 godina pisanja, u ponedjeljak je napokon odložila olovku.
Dati su i prijedlozi za film, a Clare već smišlja ideje ko bi je mogao glumiti – prilično je tužna što je Dame Maggie Smith vjerovatno prestara, da bi bila sada kao 50-godišnja žena.
Iako izvanredna, Clare insistira da nije junak ove priče i rekla je: “Ja nisam svetac.”
Citirajući pjesnika Yeatsa, Clare je rekla: “Zamisli gdje čovjekova slava najviše počinje i gdje završava, i reci da je moja slava što sam imala takve prijatelje.”
Učinila je ono za što vjeruje da je ispravna stvar, a i njezino i Andrewovo srce bili su potpuno otvoreni od trenutka kada su ta djeca i njihove majke stigle i ona se upitala, “kako ne bih?”
Clare je rekla: “Ni na trenutak nismo požalili što smo to učinili” piše Slobodna Bosna.