Gradovi, tj. gradska naselja, na području srednjovjekovne bosanske države se javljaju sa zakašnjenjem u poređenju sa ostalim područjima bivše Jugoslavije. Moglo bi se kazati da je tek sa razvojem rudarstva počelo njihovo formiranje u srednjovjekovnoj Bosni.
Prvi značajan činilac u tome procesu bili su Sasi , koji su zapravo bili njemački rudari, a zatim i dubrovački trgovci. Njihovim naseljavanjem i rudarskom i trgovinskom aktivnošću u znatnijoj mjeri se počela razvijati ekonomska moć na bh. prostoru. Prvo su osnovani rudnici srebra u oblasti srednje Bosne (Ostružnica 1349., Fojnica 1365. i Kreševo 1381.) i srednjeg Podrinja (Srebrenica 1352.), a zatim je počeo sa radom i rudnik olova Olovo (1382.). Na ovom mjestu će biti razmatrani grad i rudnik Srebrenica u srednjem vijeku.
Geografske odrednice Srebrenice i prvo spominjanje grada i rudnika
Srebrenica je locirana u srednjem Podrinju. To područje predstavlja veoma bitno raskršće puteva za susjednu Srbiju i Ugarsku, koje je obuhvatalo „porječje Drinjače i njenih pritoka, uključujući Birač, Ludmer i Osat, pa prema jugu do razvođa rijeke Prače. Njenu istočnu granicu činio je tok Drine između Zvornika i međeđanske klisure“.
Još od antičkog doba (starog vijeka) srednje Podrinje je bilo poznata rudarska oblast (bazen).Na poznatoj Tabula Peutingerianaovo područje je označeno pod imenom Argentaria (područje bosanskog srednjeg Podrinja), jer su Rimljani ovdje intenzivno eksploatisali metale, prvenstveno srebro. Nakon antičkog doba postoji jedan dugi period mraka i mnogo nepoznanica vezanih za ovo područje.
Nakon toga prekida od više stoljeća, uslijedila je druga faza obilnijeg eksploatisanja podrinjskog rudnog blaga u srednjem vijeku, negdje početkom XIV stoljeća, prvo, po svemu sudeći, u srbijanskom dijelu Podrinja, ali se ubrzo zatim težište prenijelo i na bosansku stranu u Srebrenicu i njeno okolno područje, koje je postalo najunosnije u srednjovjekovnoj Bosni, a poslije novobrdskog (Novo Brdo na Kosovu) i najznačajnije na Balkanu.
Konkretno, „Srebrnica“ se spominje prvi put 16. VIII 1352. godine u dubrovačkim izvorima, što je vezano za dubrovačkog zlatara Dragoja Benvenutića , a spominje se i nešto kasnije 1376. godine, dok se njene carine spominju znamenite 1389. godine. Kao rudarsko naselje ili rudnik, Srebrenica se prvi put spominje 1376. godine zbog velikog bogatsva srebrom, olovom i drugim mineralima.
Danas, u moderno, savremeno doba, na području grada Srebrenice postoje razvaline dva grada: gornji – srednjovjekovni, u narodu zvani Stari grad, i donji, tzv. Turski grad, koji je, kako mu već ime kaže, nastao u osmansko doba.
Aktivnosti u Srebrenici i okolini u drugoj polovini XIV stoljeća
Putem izvora možemo pratiti rudarsku aktivnost u rudnicima srednjovjekovne Bosne, pa tako nam isti govore da je rudarska aktivnost u Ostružnici, najstarijem rudniku srebra u srednjoj Bosni, postepeno zamirala i da joj se već od osamdesetih godina XIV st. gubi u izvorima svaki trag, tako da je to označeno kao početak rada istočnih rudokopa u Bosni. Upravo se u ovom periodu, na istočnoj strani Bosne nalazio bogat nalaz srebra, u kojem se do ovog plemenitog metala moglo najlakše doći.
Takvo stanje stvari i odnosi na terenu u rudarskom bazenu srednjeg Podrinja će iznjedriti novo aktivno privredno područje u kome je Srebrenica ubrzo izbila na prvo mjesto. Već za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (1353-1391), Srebrenica je postigla znatan uspon i sve do početka XV st. mirno se razvijala zahvaljujući srebrnim prilikama u onovremenoj Bosni. Kao i sva važnija rudarska mjesta, Srebrenica je dobila svoju kovnicu novca, o čijem radu ima pouzdanih podataka već u drugoj polovini XIV stoljeća.
U isto vrijeme, Srebrenica je i veoma važan trgovački centar sa intenzivnom trgovniskom razmjenom. Ono čime se trgovalo bili su prevashodno plemeniti metali kao najvažniji produkt srebreničkih rudnika, a zatim u znatno maloj mjeri olovo. U Srebrenici se s vremenom u sve većem brojuokupljaju trgovci, a prije svega Dubrovčani, čime dolazi do razvoja snažne dubrovačke kolonije (naseobine), sa stalnim konzulom na čelu.Stalni konzuli postavljani su samo u značajnijim mjestima.
Pored Srebrenice, u posljednjim decenijama XIV st., konzuli su bili prisutni u Bosni i Humu još u Drijevima. Iako su dubrovački trgovci imali primat u srebreničkoj trgovini, ne može se zanemariti i učešće domaćih stanovnika iz Srebrenicu u istoj. Domaći srebrenički trgovci su održavali stalne i žive veze sa Dubrovnikom i obogatili se do te mjere da su stekli uslove potrebne za prijem u dubrovačko građanstvo. Posljedično takvim odnosima, u posljednjim decenijama XIV st.
Srebrenica je davala veći broj novih građana Dubrovniku nego ijedno drugo mjesto iz unutrašnjosti Balkana, što samo dodatno govori u prilog tome da je Srebrenica u ovom periodu bila u stalnom ekonomskom usponu. Prema tome je Srebrenica već u ovo vrijeme postala najvažniji rudnik i najvažnije gradsko naselje srednjovjekovne bosanske države. Iako su domaći ljudi u Srebrenici uzimali učešća u trgovini, njihovi poslovi su bili veoma skromnog obima tokom druge polovine XIV stoljeća.
Gradovi, pa time i Srebrenica je imala uslove za rad domaćih zanatlija izvan seoskog gazdinstva, međutim, njihova djelatnost u gradovima je gotovo nepoznata. Kada se promatra cjelokupna slika stanja u gradskim naseljima Bosne krajem XIV st., može se konstatovati da su, sa izuzetkom Srebrenice, gradovi još uvijek bili slabi potrošački centri. U prvom redu se uvozi so, artikl široke potrošnje, neophodan za život ljudi i stoke. No, o uvozu ostalih predmeta, kao na primjer grnčarije i tkanina, nemamo mnogo pouzdanih podatakau izvorima. Potražnja i kupovna moć je bila, općenito govoreći, na niskom nivou.
Uspon i širenje Srebrenice u prvoj polovini XV stoljeća
Prva polovina XV stoljeća predstavlja pravi kontinuitet onoga što se razvijalo u prethodnom razdoblju, dakle rudarska proizvodnja – kao osnovica postanka i razvoja bosanskih gradova – i dalje vidno napreduje. Pri tome treba uzeti u obzir činjenicu da je u čitavoj Evropi, poslije dugog perioda vrlo intenzivne eksploatacije oko sredine XIV st. došlo do zastoja.
Paralelno sa opadanjem rudarske proizvodnje zavladala je na ekonomskom tržištu oskudica i rasla je potražnja za plemenitim metalima, posebno za srebrom. Takvi odnosi i prilike na evropskom tržištu morale su neminovno odraziti i u rudarstvu srednjovjekovne Bosne i to na taj način što su dale snažan poticaj lokalnoj proizvodnji.
I u ovome razvoju događaja, Dubrovčani su odigrali odlučujuću ulogu posrednika pojačavajući izvoz iz Bosne na prekomorska tržišta. Bosanski kraljevi su podržavali eksploataciju rudnika da bi sebi obezbijedili velike prihode novca (regalna prava). U istoj namjeri to čine i bosanske velmože – veliki feudalci, kada se neki rudnik nađe na njihovom posjedu, stoga su i jedni i drugi podržavali razvoj rudarstva a time ujedno i trgovine i opšteg razvitka.
Posljedično tome su u prvoj polovini XV st. postojali vrlo povoljni uslovi za dalji privredni procvat gradskih naselja, naročito onih u srednjem Podrinju kao što je Srebrenica, i u srednjoj Bosni, koja su se razvijala zahvaljujući napretku rudarstva. Međutim, prvih godina XV st.
Bosna je izgubila Srebrenicu, svoj najaktivniji rudnik srednjeg Podrinja i cijele srednjovjekovne bosanske države. Sjeverni dijelovi Bosanskog kraljevstva su došli pod neposrednu vlast ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji je oduzeo hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću nekadašnje kraljevske gradove u sjeveroistočnoj Bosni: Srebrenicu, Kučlat i Srebrenik, ali i tvrđave koje je sam herceg podigao: Brodar i Susjed.
Najvažniji grad Srebrenicu, Sigismund je vjerovatno 1411. god. dao srpskom despotu Stefanu Lazareviću te nešto malo Bosancima, a na najvećem dijelu tog prostora organizovao je ugarsku vlast najprije pod upravom gradskih kaštelana, a zatim usorskih banova, nakon čega se u tim krajevima ne spominju činovnici bosanskog kralja. Vladar susjedne Srbije, despot Stefan Lazarević je uveo nove carine za dubrovačku robu, protiv kojih su Dubrovčani protestovali 1414. god., a takvih pritužbi je bilo i godine 1416. i 1417.
Pokušaji bosanskih kraljeva da ratovima i čestim upadima ponovo povrate na duži vremenski period posjed ovog važnog rudnika i mjesta nisu imali trajnijeg uspjeha. Srebrenica je ostala u sastavu Srpske Despotovine sve do pada Despotovine pod osmansku vlast 1459. god., dok je Srebrenica pala pod osmansku vlast 1462. god., kada je bila u sastavu teritorije bosanske plemićke porodice Dinjičića-Kovačevića.
Ipak sva ova spomenuta dešavanja u vezi sa političkim promjenama nisu omela dalji uspon i širenje Srebrenice kao grada tokom XV stoljeća. Bilježen je stalni porast proizvodnje, a rudnik je sve više dobijao na vrijednosti. To se najbolje može ispratiti na velikom povećanju izvoza za zakup srebreničke carine.
Na primjer, ukupna svota za koju je despot Stefan Lazarević 1417. god. prodao srebreničku carinu dvojici Dubrovčana bila je sedam i po puta veća od one koju je bosanski kralj Tvrtko I dobijao posljednje dvije godine svoje vladavine za Srebrenicu i Ponor (1390, 1391).
Dakle, očigledno je da je u to vrijeme poslije Novog Brda na Kosovu, Srebrenica bila najveći rudnik Balkana. Dubrovčana je svakim danom bilo sve više u Srebrenici i okolini, radi čega njihova naseobina postaje jedna od najjačih u balkanskom zaleđu. Prvenstveno su se bavili trgovinom srebra, njegovom kupovinom i izvozom, zatim prodajom tkanina i ostalih sirovina koje su uvozili. Posljedično tome, u Srebrenici su pustili svoje duboke korijene.
To se ogleda u tome što su podizali svoje kuće, kupovali rudarska okna (jame) i ostale nekretnine. Svim tim aktivnostima se intenzivirala privreda generalno u čitavoj oblasti kojoj je Srebrenica bila sjedište. U neposrednoj okolini su se podizala mnoga manja naselja. Na primjer, po svome značaju na prvo mjesto dolazi naselje Sasi, današnje selo Sase u blizini Gradine, antičke Domavije. U Sasama je bilo dubrovačkih trgovaca, naročito pedesetih godina XV st., od kada datiraju podaci o radu Dubrovačkog suda. U blizini Srebrenice nalazilo se i Pećište, čije ime također ukazuje na rudarsku aktivnost na ovom području. To se isto može pretpostaviti i za mjesto Čagalj. Ostao nam je sačuvan još poneki podatak o manjim mjestima koja okružuju rudarsko središte Srebrenicu.
Razvijanjem i stalnim porastom privrede srednjeg Podrinja uveliko su oživjeli i putevi koji su vodili kroz ovu oblast. Vrlo je bio intenzivan tranzit u ovom periodu, posebno u pravcu susjeda Ugarske i Srbije, zbog čega je porast trgovinskog prometa doveo do formiranja novih karavanskih stanica. Posebno se od početka XV st. ističe Ljupskovo, u oblasti Dragiše Dinjičića.
Karavani su svraćali i u podgrađe Gerina (Perina) na Drinjači, grada Tvrtka Stančića, preko koga je vodio jedan od puteva za donje Podrinje. Tako se pod okriljem Srebrenice u srednjem Podrinju formirao čitav niz manje ili više važnih ekonomskih centara. Od njih po svome značaju daleko prednjači podgrađe Zvonika (Zvornika), važnog grada na Drini, koji je dobio ime po zvoniku lokalnog franjevačkog samostana.
Zvornik je prvi put zabilježen 1410. god., ali je vjerovatno podignut i ranije. Uskoro se ovdje obrazovala veoma jaka dubrovačka kolonija, čije se postojanje može smjestiti u vremenski period od 1415. pa sve do 1432. godine. Kako se Srebrenica u ovo vrijeme nalazila u sastavu Srpske Despotovine, u Zvorniku se dakle, razvijala jedna od jačih dubrovačkih naseobina na području srednjovjekovne Bosne.
(intelektualno.com)