Svjedoci smo kontinuirane eskalacije sukoba i animoziteta na relaciji Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH i Gordana Tadić, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, koji posljednjih godina potresaju sigurnosno-tužilačku zajednicu u BiH.
Afera protkana salvom optužbi i teških riječi, koje su duboko uzdrmale sigurnosni sistem zemlje, započela je naizgled banalnim odbijanjem Mektićevih poziva na večeru od strane tužiteljice Tadić. Nastavak je uslijedio međusobnim optužbama o (ne)stručnosti, a zatim je započela ozbiljna kulminacija aferom „Vehabije“ i pokušaja fabrikovanja slučaja terorističkog djelovanja u koja se uvlači i zamjenik ministra sigurnosti Mijo Krešić, inače bliski rođak glavne tužiteljice Tadić.
Posljednja u nizu teških optužbi je izjava Dragana Mektića da će ga Tužilaštvo BiH uhapsiti jer je „pronevjerio“ EU grant od nekih 150.000 eura, čime ga se željelo konfrontirati sa međunarodnom zajednicom koja je veoma senzitivna na utrošak sredstava svojih poreskih obveznika.
Do hapšenja nije došlo, ponajviše jer je to bio (ne)namjerni „ćorak“ Tužilaštva, ne zato što je utrošak sredstava strogo kontrolisan i usvojen od strane EU komisije još prije dvije godine, već da bi se istraga u pozadini usmjerila na puno veće malverzacije unutar Ministarstva, kao što je utrošak budžetskih sredstava za nabavku pojedine opreme, čime se krug počeo stezati oko još jedne osobe iz Ministarstva sigurnosti BiH, Mektićevog pomoćnika za civilnu zaštitu, Samira Agića.
I kao što to obično biva, dok se dvojica svađaju i tuku, treći pobjeđuje, pa tako i Agić, (ne)vješto manipulišući između dva ljuta suparnika u kabinetu ministra, Dragana Mektića i Mije Krešića, pokušava ostvariti svoj prodor dalje u hijerarhiji Ministarstva i nedosanjani san da postane ministar jednog dana, tako što se raznim kanalima i sredstvima približava SBB-u koji bi trebao dobiti ovaj resor u narednom sazivu Vijeća ministara.
Agićev uspon u Ministarstvu sigurnosti je započeo rasformiranjem Federalnog ministarstva odbrane, odakle je ubačen na mjesto pomoćnika ministra u novoformirano Ministarstvo sigurnosti.
Tamo je sa još nekoliko bošnjačkih kadrova, u zadnjih 15 godina ispratio nekoliko ministara od Tarika Sadovića, Sadika Ahmetovića, Fahrudina Radončića, v.d. Mladena Ćavara (koji je ovu funkciju obavljao dvije godine nakon što je Radončić smijenjen) i sad posljednjeg u nizu Dragana Mektića.
I dok pljušte međusobne optužbe između Mektića (SDS) sa jedne i Krešića (HDZ) sa druge strane, da su jedan ili drugi ili obojica u službi „proruskih interesnih i obavještajnih centara moći“, Agić prima visoke delegacije rusko-srpskih obavještajaca o čemu svjedoči i informacija na zvaničnoj stranici Ministarstva sigurnosti o posjeti visoke delegacije Ambasade Rusije i Srpsko-Ruskog humanitarnog centra, Sektoru za zaštitu i spašavanje, koju je primio Samir Agić, pomoćnik ministra sigurnosti BiH.
U delegaciji su bili Petr Frolov, zamjenik ambasadora i vrsni obavještajac SVR-a Vanjske obavještajne službe Rusije koja je zadužena za prekogranični obavještajni i kontraobavještajni rad. Uz ovog visoko rangiranog ruskog obavještajca pod maskom karijernog diplomate, u srpsko-ruskoj delegaciji je bio i Bojan Glamočlija sada već bivši rukovodilac Srpsko-Ruskog humanitarnog centra.
Ovaj Centar je smješten u Nišu, nekadašnjem sjedištu i trening centru vojne bezbjednosne službe Srbije, nasljednice ozloglašenog KOS-a, Kontra-obavještajne Službe najprije Jugoslovenske a zatim i Vojske RS.
Agiću je iskazana zahvala, a na Balkanu orden za zasluge dobio je još samo Ivica Dačić, zvani „mali Sloba“ po uzoru na svog političkog mentora „Balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića. Ovo visoko odlikovanje se uručuje samo onima koji su svojim angažmanom značajno doprinijeli pozicioniranju ruskog utjecaja na Balkanu.
Kolika je važnost ovog obavještajnog punkta na Balkanu svjedoče i dvije činjenice. Prva je izjava visokopozicioniranog rukovodioca Stejt Departmenta SAD-a Brajana Hojta (Brian Hoyt Yee), koji je ovaj Centar direktno okarakterisao „špijunskim“ i označio ga kao grubo kršenje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Srbije euroatlantskim integracijama.
A druga je posljednje imenovanje za rukovodioca ovog „humanitarnog centra“, Putinovog čovjeka od povjerenja Vladimira Aleksandra Solovjova, visokorangiranog oficira ruske Federalne službe bezbjednosti (FSB).
Da Agić, nije slučajno izabran za ovo visoko odlikovanje, svjedoče i mnogi uposlenici Ministarstva sigurnosti koji još uvijek prepričavaju Agićev incident sa bivšom komandanticom NATO-a generalicom Giselle M. Wilz, samo mjesec dana prije posjete rusko-srpskih obavještajaca. Dopis koji je Wilz poslala 2017. godine u posjedu je Patrije, ali odgovor iz Ministarstva na pitanje kako je riješena ova situacija koja se desila 2017. godine nikada nismo dobili. Nepoznata je disciplinska odgovornost Agića u ovom skandalu, koji je na neki način dvije godine skrivan od javnosti.
Kako je vidljivo u pritužbi, tada je Agić na pripremi vježbe sa NATO-om (prva velika i značajna vježba unutar sigurnosnih struktura BiH sa ovom Alijansom), izazvao diplomatski incident teško vrijeđajući komandanticu NATO-a, o čemu je ista odmah službeno informisala ministra Mektića. Epilog ove afere je bilo Agićevo dalje isključenje iz organizacije vježbe, koja je i uprkos brojnim podmetanjima Agića i nekih njegovih saradnika, ipak uspješno realizovana u septembru iste godine.
Rat obavještajnih sila SAD-a i Rusije na Balkanu se pojačanim intenzitetom nastavlja i prijeti da naruši ionako krhku stabilnost ove regije. Za to vrijeme, „bošnjački“ kadrovi velikih ambicija poput Samira Agića su dobrodošli u razmjeni paraobavještajnih udaraca.
Odlazeći Mektić i dolazeći novi (stari) kadar Radončićevog SBB-a nisu, niti će imati lak zadatak u narednom periodu.
(nap)