Piše: Elis Bektaš
Izuzev u totalitarnim režimima koji suzbijaju vjeru da bi sebe ustoličili na njeno mjesto, spominjanje Boga u političkoj retorici nije neuobičajeno niti skandalozno. No jeste skandalozno, pa i opasno, kada se u glavi političara zakoti uvjerenje da je pozivanje na Boga i na vjeru dovoljno da ponudi odgovore na sva pitanja koja mu se postavljaju i da posluži kao opravdanje za njegovu nesposobnost da shvati šta politika odista jeste.
Elmedin Konaković predstavlja udžbenički primjer takvog političara. Ovog nekadašnjeg košarkaša skromnih mogućnosti u politiku su uvele neumjerene ambicije i neutaživa glad za samopromocijom. Njegova estradna priroda i doživljaj politike kao reality showa sretno su se poklopili sa globalnim trendom estradizacije javnog prostora, pa je tako Konaković došao i do mjesta kantonalnog premijera, jer je njegova spremnost za paradiranje pod reflektorima na crvenim ćilimima ostavila u sjenci njegovu inkompetenciju za obavljanje premijerskog posla, odnosno njegov plitak i populistički doživljaj politike u cjelini.
Na kraju je Konaković pokleknuo pod teretom golemih ambicija i jednako goleme nesposobnosti i okrenuo leđa stranci koja mu je dala premijersko mjesto, upisujući tako sebe na listu sličnih nezadovoljnika koji su od politike očekivali više slave i raskoši, a manje rada i odgovornosti. Umjesto preuzimanja odgovornosti za svoj rad, Konaković je odabrao da po medijima i društvenim mrežama nudi sebe kao besprijekornog i bezgriješnog vjernika, te nesmiljenog borca za pravdu, umjesto činjenica uzvikujući isprazne parole, varijacije na krilatice iz doba komunizma, te zaklanjajući se iza citata iz Kur’ana.
Uporedo s tim, Konaković je osnovao i populistički pokret kojeg je javnosti predstavio kao političku stranku i sa kojim nastoji probuditi i iskoristiti nezadovoljstvo dijela građana, po pravilu onih koji imaju najmanje razloga za nezadovoljstvo. U tom nastojanju Konaković ne preza ni od najbezočnijih manipulacija, pa i ordinarnih laži, a jedna od njih je i ona koju je nedavno izgovorio na teferiču svog pokreta u Goraždu: “U tom sam periodu dobio poruku koju čuvam u svom telefonu od svog bivšeg predsjednika koji mi je rekao sljedeće “Ne možeš izjaviti da ti je narod važniji od stranke”.”
Da je tačna, ovakva bi poruka zaista bila razlog za kritiku, no lično se Konaković potrudio da ukaže na njenu lažnost, objavljujući u jednoj od Facebook diskusija screenshot te poruke, u kojoj Izetbegović, nakon citiranja Konakovićeve izjave svojevremeno date TV N1:
“Moram reći da ja cijenim stranku, ali ja imam odgovornost prema Bogu, narodu, građanima Kantona, pa tek onda prema SDA. Dovođenje u red vodovoda mnogo mi je bitnije od reakcije pojedinaca iz SDA.”, kaže sljedeće: “Selam Dino, Je li te zbilja neko iz vrha SDA inicirao na ovakvu izjavu?”
Pitanje o razlozima koji su Konakovića naveli da krši stranačku disciplinu i da iza neutemeljenih optužbi zaklanja vlastiti nerad predstavljati kao tvrdnju da je stranka važnija od naroda, najobičnija je manipulacija i laž. A onaj ko narodu servira takvu manipulaciju i laž, nedvosmisleno pokazuje šta misli o tom narodu i o pravdi koju mu nudi.
A da su Konakovićev devijantni osjećaj za pravdu i sklonost ka manipulisanju zarazni, zorno pokazuje i nedavni slučaj u kojem je njegova supruga, ojađena nestankom mobilnog telefona, migrante kao kolektivnu kategoriju proglasila kradljivcima, nasilnicima i društvenim otpadom. Zato se takvih opsjenara u svijetu politike valja čuvati i ne ukazivati im povjerenje, jer se sutrašnje razočarenje neće moći odagnati podsjećanjem na poslovice o đavolu i sađenju tikava i o tome kakav se budi onaj ko sa djecom liježe.
(Bportal.ba)