Svjedok genocida u Srebrenici Hasan Nuhanović oglasio se na društvenim mrežama, a njegov status zanimljiv je po mnogo čemu, posebno je upečatljiv o životu ljudi koji u ovom gradu, gdje se desio genocid, uprkos svemu žive.
“Da ispričam samo dio historije koje ovo mjesto, plac na kojem se nalazi ova moja vikendica u Srpskoj Republici, u sebi sadrži bojim se da bi mi trebalo puno više vremena i prostora. U sebi to slažem ko lisnato tijesto. Čovjek sam, smatram, prije svega, pa sam i građanin BiH, pa sam i Bošnjak kako su mi ime nadjenuli, koje prihvatam i nosim. Šta god da sam ja sam noćas usamljen, kao i najčešće, u ovoj svojoj kućici u selu u kojem su rođeni moj otac, djed, pradjed, i tako dalje u prošlost.
Ovdje u selu u kojem sam sa svoje 54 godine jedan od njegovih najmlađih stanovnika.
Dah da ti zastane od ljepote Božije kad pogledas kroz prozor.
Bi jedan čovjek, srpske nacionalnosti danas tu – radi svoj posao, postar, pa mu osmijeh nakon mog bezazlenog komentara u vezi humora koji se ovdje prenosi sa koljena na koljeno, i među Bošnjacima i među Srbima, zapamtih. A i Srba je, ne samo Bošnjaka, ovdje sve manje.
U ovom i svakom drugom dijelu istočne Bosne, gdje je počinjen genocid i etničko čišćenje, ne odumiru samo Bošnjaci: odumiru i Srbi – prvi jer su se tu vratili skoro isključivo samo oni u poznim godinama, a drugi jer perspektiva u ovom dijelu Bosne, pa makar se i Republika Srpska zvala, ne postoji.
Ovdje odumiru ljudi. Ko će se, gdje, kako i odakle sjecati prošlih vremena, slavnih i sramotnih, sretnih, tužnih i užasnih, kad mi koji ih se sjećamo poumiremo za 5, 10, 15 godina?
Budućnost je nepoznanica, a ako iza sebe ne ostavimo istinu naša će djeca i unuci odrastati u laži.
Dah mi zastane od ljepote kad sa brezuljka povrh sela pogledam na istok. U dnu je Drina koju ne vidim, ali vidim visoke stijene na obje njene strane. I na desnoj i na lijevoj je Bosna dok se, kad je vedro, u daljini, desetinama kilometara daleko, vide planine Srbije.
I blizu smo i daleko”, napisao je na Facebooku Nuhanović.