Piše: Ensar Eminović
Budućnost odnosa između Kine i Rusije će u velikoj mjeri ovisiti o kineskoj strateškoj procjeni Rusije. To uključuje razumijevanje kako Kina gleda na svoju prošlost, sadašnjost i budućnost odnosa s Rusijom. S druge strane, Putin gotovo i da nema drugih opcija osim usmjerenja i oslanjanja na Kinu. Naime, sankcije protiv Rusije, koje je Zapad uveo 2014. godine nakon aneksije Krima, ne samo da traju i danas već su zbog ruske agresije na Ukrajinu toliko intenzivirane da ozbiljno pogađaju sve privredne i strateške sektore u Rusiji. U takvoj situaciji, Rusija se dovodi u poziciju ovisnosti od Kine, odnosno u poziciju mlađeg partnera Kine. Međutim, čak i takva, Rusija ostaje nuklearna sila, strateški autonomna i nepredvidiva za Peking.
U pogledu odnosa Kine i Rusije u budućnosti treba uvijek imati na umu činjenicu da one nisu formalni saveznici i da postoji određeni stepen nepovjerenja među njima, posebno od strane Moskve. Pretpostavka je da će to nepovjerenje samo rasti kako odnos snaga između njih bude sve više naginjao u korist Kine. Kako je u ranijem periodu kineska ekonomija sve više jačala, a samim tim i globalni utjecaj Pekinga, ruska ekonomija je stagnirala, što je postepeno umanjivalo globalni utjecaj Moskve. Ruska agresija na Ukrajinu će samo još više doprinijeti tom trendu i povećati jaz između dvije zemlje. Njihove međusobne tenzije će najvjerovatnije prvo izaći na površinu u trećim zemljama gdje će se dvije strane boriti za utjecaj, jer se Rusija bori da zadrži svoje sfere utjecaja i izbjegne gubitak strateške autonomije. Bitno je istaći da se kinesko-ruski odnosi i njihovi interesi na globalnom nivou razlikuju od onih na regionalnom nivou.
Konkurencija oko sfera utjecaja na regionalnom nivou može izazvati ozbiljne tenzije i polarizaciju. Znaci takvih tenzija već počinju da se pojavljuju. Osim historijskih animoziteta i ruske zabrinutosti oko rastuće moći Kineza, interesi dvije zemlje bi se mogli sukobiti u određenim regionima. Mnogi u Moskvi već iskazuju zabrinutost zbog pozicioniranja Kine u Centralnoj Aziji i na Arktiku – regionima koji pripadaju tradicionalnoj sferi utjecaja Rusije – i zbog rizika da će Rusija izgubiti status glavnog igrača u oba regiona. Osim ta dva regiona, do potencijalnog zaoštravanja odnosa između Kine i Rusije u budućnosti moglo bi doći i na ruskom dalekom istoku, kao i na Bliskom istoku.
Centralna Azija
Iako to ne iskazuju javno, ruski zvanični krugovi su i dalje prilično oprezni u pogledu namjera Pekinga u Centralnoj Aziji sa svojom inicijativom “Pojas i put” i zabrinuti da Kina možda želi ukinuti — barem djelimično — rusku dominaciju u tom regionu. Centralna Azija (koja obuhvata Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan) predstavlja regiju relativno slabih država sa malom populacijom, koje nastoje upravljati ogromnim prostorom. Regija ima velike energetske rezerve i strateški je pozicionirana između Kine, Rusije i Bliskog istoka.
Centralna Azija je već dvije decenije jedna od tema o kojima se najviše razgovara u odnosima između Pekinga i Moskve. Od kraja hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, region se smatra ruskom sferom utjecaja i dijelom takozvanog “ruskog bliskog inostranstva”. Ipak, od sredine 2000-ih, primjetan je porast kineskih aktivnosti u tom regionu. Osnivanjem Šangajske organizacije za saradnju 2001. godine, koja uključuje Kinu, Rusiju, Indiju, Pakistan i centralnoazijske države, kao i jačanjem ekonomske i energetske saradnje između Kine i zemalja regiona, razbijen je politički monopol Rusije. Zadržavanje vodeće pozicije u Centralnoj Aziji ili, šire gledano, u Euroaziji, mnogo je važnije za Rusiju nego za Kinu. Za Moskvu je od krucijalne važnosti da bude prepoznata kao lider Euroazije.
Inicijativu “Pojas i put”, koju je Kina pokrenula 2013. godine, mnogi vide kao narušavanje ruske sfere utjecaja, širenje kineske vojne i diplomatske moći i osiguravanje ekonomske koristi Kini, dok druge države zapadaju u dugove prema njoj. Ta inicijativa je dovela do intenziviranja kineskog angažmana u Centralnoj Aziji, što je uznemirilo lidere u Moskvi, koji vide da se njihova sfera utjecaja sve više smanjuje. Stoga analitičari prepoznaju Centralnu Aziju kao uzrok i mjesto gdje je najizglednije da će doći do kinesko-ruskih tenzija i rivalstva oko ekonomskog, političkog, ali i vojnog utjecaja.
Samo godinu dana nakon pokretanja kineske Inicijative “Pojas i put”, pod pokroviteljstvom Rusije osnovana je Euroazijska ekonomska unija (EAEU). Osnivanje te organizacije, prema nekim analitičarima, predstavlja dokaz zabrinutosti Moskve zbog dominacije Kine u regionu i pokušaj da se suprotstavi njenom rastućem utjecaju. Mnogi u Kini su EAEU vidjeli kao projekat koji ima za cilj ponovno uspostavljanje ruskih imperijalnih ambicija na post-sovjetskom prostoru. Kina također nema želju da vidi uskrsnuće Sovjetskog Saveza u liku Vladimira Putina. Kako bi izbjegli tenzije i sumnje, Moskva i Peking nastoje uskladiti svoje interese i koordinirati integraciju Inicijative “Pojas i put” i EAEU, o čemu su 2015. godine potpisali i zajedničku deklaraciju. Kako će se ta koordinacija odvijati ostaje da se vidi, posebno zato što ti projekti imaju dvije različite vizije budućnosti. Inicijativa “Pojas i put” je ambiciozan plan za povezivanje više tržišta, dok je EAEU nastojanje da se stvori jedinstveno, zatvoreno tržište kojim dominira Rusija. Osim toga, zemlje Centralne Azije uglavnom bilateralno sklapaju sporazume s Kinom o projektima u sklopu Inicijative “Pojas i put”, izbjegavajući bilo kakvu umiješanost Moskve, uprkos insistiranju Rusije da se takvi sporazumi sklapaju unutar okvira EAEU.
U godinama koje su uslijedile, Putin je počeo da razvija viziju “Velikog euroazijskog partnerstva”. Sve te aktivnosti su predstavljale signal da će Rusija nastojati da i dalje bude lider, sposoban da, barem djelimično, balansira i kontroliše kinesku ekonomsku ekspanziju unutar šireg regiona Euroazije.
Kao što je Inicijativa “Pojas i put” okosnica kineske vanjske politike pod vodstvom Jinpinga, integracija novih ekonomija u projekat EAEU i njeno pozicioniranje u smislu globalnog utjecaja je centralni cilj ruske spoljne politike pod vodstvom Putina na području Centralne Azije. Kina je više zainteresirana za praktične koristi od regionalne saradnje, dok Rusija svoje projekte koristi da održi imidž strateškog lidera Evroazije.
Arktik
Moskva je oprezna i u pogledu kineskih namjera na Arktiku – još jednom regionu gdje Rusija sebe smatra glavnim igračem. Vjeruje se da Arktik sadrži 13 posto svjetske neotkrivene nafte i gotovo 30 posto neotkrivenog plina, što ga čini ključnim strateškim resursnim regionom za Rusiju. Međutim, Rusiji je tu potrebna Kina da bi ostvarila mnoge svoje ciljeve za razvoj infrastrukture i eksploataciju resursa. Kina je voljna investirati u ekonomske potencijale Arktika i unaprijediti tehnološke snage u partnerstvu s Rusijom na ključnim projektima. Međutim, to predstavlja nove izazove za Moskvu, koja svim silama želi očuvati svoj suverenitet i kontrolu u tom regionu.
Ruski daleki istok
Isto tako, Rusija je i dalje zabrinuta zbog porasta kineskih investicija na njenom dalekom istoku. Iako to donosi ekonomsku korist, postoje i mnoge potencijalne štete za ruske kompanije.
Region ruskog dalekog istoka je najveći istočni dio Ruske Federacije koji se proteže od Bajkalskog jezera u Sibiru sve do Tihog okeana. Putin je proglasio razvoj ruskog dalekog istoka nacionalnim prioritetom u 21. stoljeću. Geopolitički značaj tog regiona počiva na njegovom prirodnom bogatstvu — nafti, prirodnom gasu, uglju, zlatu, dijamantima, rijetkim metalima i slično — i na njegovoj strateškoj poziciji u sjevernom Pacifiku, gdje se ukrštaju interesi nekoliko velikih sila.
To područje pripada Dalekoistočnom federalnom okrugu — najvećem od devet ruskih federalnih okruga. Međutim, radi se o najmanje naseljenom okrugu. U ovom, prema brojnim pokazateljima, polju najvećih resursa na svijetu, koje pokriva skoro 40 posto ruske teritorije, živi tek nešto više od 8 miliona stanovnika. Uzrok slabe naseljenosti su arktičko-sibirski klimatski uslovi koji ga čine gotovo nenastanjivim.
Taj region je važno posmatrati i u historijskom kontekstu. On se smatra jednim od dva dijela šire Mandžurije, odnosno spoljnom Mandžurijom, dok se južni dio Mandžurije naziva unutrašnja Mandžurija. Današnja unutrašnja Mandžurija se sastoji od tri kineske provincije i, za razliku od ruskog dalekog istoka, ima dosta povoljniju klimu sa hladnim zimama i toplim i vlažnim ljetima te populaciju od preko 100 miliona stanovnika. Tokom historije, granični i teritorijalni sporovi su bili uobičajena pojava u Mandžuriji i često su dovodili do međudržavnih sukoba. Stoga, neki analitičari smatraju da, dugoročno gledano, želja Kine da dominira ruskim dalekim istokom može postati sporno pitanje između Pekinga i Moskve.
Zbog pristupa sjevernom Pacifiku, ruski daleki istok se smatra strateškim regionom, što pozicionira Moskvu kao važnog igrača i u azijsko-pacifičkom regionu. To omogućava Rusiji da se integrira u indo-pacifičku ekonomiju i ima vojno prisustvo u tom regionu.
Kina zasigurno neće blagonaklono gledati na dugoročno jačanje ruske pozicije u azijsko-pacifičkom regionu zbog zbog rastućih geoekonomskih i geopolitičkih ambicija Pekinga i moguće kolizije ruskih sa kineskim interesima u tom dijelu svijeta. Poznato je da Kina ima neskrivene ambicije da ostvari dominantnu poziciju u indo-pacifičkoj regiji.
Bliski istok
Bliski istok je također poprište potencijalnih nesuglasica i sukoba interesa između Kine i Rusije.
Budući da su SAD značajno smanjile svoje prisustvo na Bliskom istoku, čini se da je Rusija požurila da tamo “popuni vakuum” i da se pozicionira te da povrati prisustvo koje je nekada Sovjetski Savez imao u tom regionu. Svoje prisustvo posljednjih godina Rusija je intenzivirala kroz vojnu silu, sporazume o naoružanju, strateška partnerstva i projekciju svoje “meke” moći kroz razne obrazovne i kulturne projekte. Dakle, Rusija je nastojala da održi svoj utjecaj na Bliskom istoku prvenstveno iz ekonomskih, ali i iz političkih i vojnih razloga. Međutim, isti vakuum u tom regionu je osjetila i Kina, koja je to vidjela kao otvorena vrata i šansu za intenziviranje svog prisustva.
U prošlosti je Bliski istok služio kao važno trgovinsko područje i tranzitna stanica za globalnu trgovinu, a što je u velikoj mjeri i danas slučaj. Kada je Kina postavila ciljeve Inicijative “Pojas i put” da investira stotine milijardi dolara u povezivanje infrastrukture i trgovine sa Centralnom Azijom, Južnom Azijom, Afrikom i Evropom kroz razvoj kopnene transportne infrastrukture, Bliski istok je bio ključna komponenta u kineskim planovima i strategijama. Kina je najveći svjetski uvoznik nafte, što je sam po sebi dovoljan razlog za njen pojačan interes za ovaj dio svijeta bogat naftom. Međutim, interesi Kine u regiji uključuju ne samo osiguranje sigurnog i pouzdanog protoka nafte iz regije, već i osiguranje geopolitičke stabilnosti kako bi ona mogla nastaviti svoje razvojne projekte, kako na kopnu tako i na moru.
Dok je Moskva već relativno dugo prisutna i involvirana na Bliskom istoku, prisustvo i aktivnosti Pekinga su relativno noviji fenomen. S obzirom na važnost Inicijative “Pojas i put” i drugih mega-projekata za Kinu, njene aktivnosti će se vjerovatno intenzvirati u budućnosti, kao i njeno prisutvo u tom regionu. Procjene su da postoji velika vjerovatnoća da će je u doglednoj budućnosti to dovesti na put sudara s Rusijom jer se dvije velike sile mogu naći u borbi za dominaciju u tom regionu, što može naštetiti njihovim, za sada, veoma snažnim i dobrim odnosima.
Ensar Eminović je bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Maleziji. Obavljao je i dužnost nerezidentnog ambasadora za Tajland i Bruneje Darussalam. Diplomirao je političke nauke i magistar je evropskih studija a obrazovanje je sticao na univerzitetima u Maleziji, Bosni i Hercegovini, Italiji i Engleskoj. Radio je i kao savjetnik gradonačelnika Sarajeva za međunarodnu saradnju i evropske integracije. Također je bio angažovan u nekoliko međunarodnih organizacija u BiH, uključujući Ured visokog predstavnika (OHR). Član je Instituta za geopolitiku, ekonomiju i sigurnost.