Radna grupa za Bosnu i Hercegovinu, sastavljena od eminentnih profesora, pravnika, istraživača, pisaca, uglednika, uputila je pismo Abdullahu Shahidu, predsjedniku Generalne skupštine Ujedinjenih naroda:
Vaša Ekselencijo,
Željeli bismo vam zahvaliti na historijskoj Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (A/76/L.30), koji je odobren u januaru 2022., osuđujući poricanje holokausta i pohvaljujući države članice
koji su se aktivno uključili u očuvanje lokacija kao što su nacistički logori smrti ili koncentracioni logori za komemorativne i edukativne svrhe. Rezolucija je također pozvala države članice na razvoj
obrazovni programi za sprječavanje budućih genocida.
U tom kontekstu, povodom obilježavanja 30. godišnjice početka ratnih zločina koji su se desili kao dio opsade Sarajeva, te otvaranje koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini 1992. tražimo da nam pomognete da donesemo rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda koja bi osudila negiranje genocida i drugih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i zalagala se za uspostavljanje spomen obilježja i muzeja na nekadašnjim mjestima koncentracionih logora i drugih zločina lokaliteti, kao što su Omarska, Barutni magacin, bolnica Koštana i Vilina vlas, gdje se nalaze ovakva spomen-obilježja, a koja vlast RS-a zabranjuje da se obilježe.
Rukovodstvo RS (entiteta u Bosni i Hercegovini koji je stvorio Dejtonski mirovni sporazum2) negira zločine za koje je ocijenjeno da su genocid i drugi ratni zločini od strane Međunarodnog krivičnog suda Ujedinjenih nacija za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda
Sud pravde. Gašenje spomen obilježja žrtvama u koncentracionim logorima i na mjestima zločina unutar RS dio je sveobuhvatne strategije poricanja koja uključuje veličanje osuđeni ratni zločinci.
Ne bi trebalo da promakne našoj pažnji da pravne prakse i principi u Evropska unija prepoznaje poricanje genocida kao poticanje budućeg nasilja nad prethodnim
ciljana grupa.
Tražimo vašu hitnu pomoć za pripremu i donošenje ovakve Rezolucije za osudu
negiranje genocida u Bosni i Hercegovini, da podrži ljudsko pravo na obilježavanje sjećanja kako bi se osiguralo da se žrtve ne zaborave, te da se osnuju spomen-obilježja i muzeji koji će educirati ovo i budućnost generacije, sprečavajući ponavljanje genocida i drugih ratnih zločina.
Apelirali smo na gospodina Christiana Schmidta visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, pismima od 25. septembra 2021. i 28. februara 2022. godine za podršku i omogućavanje osnivanja zaštićena nacionalna spomen-područja, ali do sada se na bilo koji način nije odazvao niti pokazao interes za naš apel. Stoga vas sada apelujemo da podržite ljudsko pravo na istinu4 i na memorijalizacija u Bosni.
Mnogi bivši koncentracioni logori i druga mjesta zločina spadaju u entitet RS u kojoj se negira genocid i veličaju osuđeni ratni zločinci.
Preživjeli su bili sistematski zabranjeno, na primjer, postavljanje spomen obilježja na nekadašnjem mjestu Omarska 2 Koncentracioni logor.
Preživjeli, članovi porodice i pristalice ograničeni su na posjetu bivšem logoru
na određeni broj sati 6. avgusta svake godine, na dan koji simbolizuje zatvaranje logora 1992. kada su zatvorenici prebačeni negdje drugdje. Svima koji učestvuju u komemoraciji je dozvoljeno okupljaju da daju izjave preživjelih i da polože cvijeće na Bijelu kuću gdje su zatvorenici mučeni
i ubijen. Preživjeli izvode ove komemorativne prakse dok su okruženi stražarima rudarska kompanija u kojoj se kamp nalazi.
Dok je zabranjeno i spomen obilježje u obližnjem koncentracionom logoru Trnopolje, spomen obilježje sv izvršilaca stoji ispred nekadašnjih zgrada u kojima su zatvorenici bili zatočeni. Ploča na Spomenik veliča srpske “borce čiji su životi postavili temelj Republike Srpske”.
Još jedno zatočeništvo u Kalinoviku (Republika Srpska) – OŠ Miladin Radojević – je danas se ponovo koristi kao škola. Zarobljenici su iz škole odvođeni u obližnji Barutni Koncentracioni logor Magacin prije njihovog pogubljenja. Ljudski ostaci četrdeset i dva od mnogih žrtve Barutnog magacina još uvijek nisu locirane niti identificirane. Preživjelima nije dozvoljeno
sačuvati lokalitet Barutnog magacina, koji je trenutno napušten i propada. Preživjeli bi
vole da na tom mestu osnuju memorijalni muzej za pamćenje žrtava i obrazovanje budućih generacija.
Na ulazu u Kalinovik posjetitelje dočekuje mural osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića grad. Još jedan spomenik Mladiću stoji u centru grada.
Bošnjačko stanovništvo u obližnjoj Foči desetkovano je dokumentovanim ratnim zločinima. U ranim mjeseci agresije 1992. godine svih dvanaest džamija je bilo uništena, uključujući i spomenutu Aladža džamiju koji je sagrađen oko 1549. godine. U presudi MKSJ Krajšnik čitamo da su kao posljedica ovih zločina, “iz Foče su izbrisani svi tragovi prisustva i kulture [bosanskih] muslimana.” Nasilje nad ženama u Foči dovela je do značajne presude MKSJ, presude kojom je silovanje upisano u anale jurisprudencije kao
zločin protiv čovječnosti. Preživjelima nije dozvoljeno postavljanje spomenika bilo koje vrste i ograničeno na okupljanje na mostu na Drini i bacanje bijelih ruža u rijeku u znak sjećanja oko 3.000 ubijenih žrtava.
Zapadno, na području Hercegovine, nalazila se mreža koncentracionih logora, lokacija gdje Opštine sa većinskim bosanskim Hrvatima su zabranile spomen obeležja, kao što su Dretelj, (Čapljina), Koštana Bolnica (Stolac), Ljubuški, Gabela (Čapljina) i Heliodrom (Mostar). U bolnici Koštana u Stocu, na primjer, uklonjena je ploča posvećena žrtvama. Udruženja preživjelih su nastojala osigurali mjesto kao spomen obilježje, ali su bili sputani u svojim naporima. Prema suđenju MKSJ-u
Presudom, HVO [Hrvatsko vijeće obrane] je oduzeo bolnicu Koštana na korištenje kao mjesto za protivzakonito zatvaraju bosanske Muslimane iz zajednice, zatočenike koji su bili podvrgnuti redovnom divljanju premlaćivanja, seksualnog zlostavljanja i ubistva. Šest visokih dužnosnika Herceg-Bosne osuđeno je da su bili dio a Udruženi zločinački poduhvat za uklanjanje muslimanskog stanovništva sa teritorije za koju se tvrdi da je Herceg-Bosna (kao dio “Velike Hrvatske”). Koncentracioni logor bolnice Koštana u Stocu bio je dio ovog eliminacioni zločinački poduhvat. Bivši zatvorenici su to prijavili kada su pokušali da posete druge
mjesta na kojima su bili fizički napadnuti.
Grad Višegrad, u blizini istočne granice sa Srbijom, bio je još jedno mjesto neopisivih zločina, gdje su žene i djeca živi spaljeni u dvije odvojene kuće u maju 1992. godine. MKSJ je osudio “jedinstvena okrutnost” i “opačina zapaljivog napada… za čistu… brutalnost… hvatanja u zamku
i zaključavanje žrtava u dvije kuće… čineći ih bespomoćnima u paklu koji je uslijedio… kakvi su bili živ spaljen.” Opština je zapretila da će uništiti ostatke jedne od kuća, koja služi kao jedini spomen na ove užasne zločine. U istom vremenskom periodu, žrtve su bile mlade i stare
ubijene na mostu Mehmed Paše Sokolovića i bačene u rijeku Drinu. Opština je oskrnavila mjesno muslimansko groblje i spomenik u znak sjećanja na žrtve
3“genocid” sa spomenika.
U hotelu Vilina Vlas u Višegradu oko dvjesto djevojaka i žena bili zatvoreni u banjskim apartmanima i vojnici su ih više puta silovali. Procjene sugeriraju da je manje od deset žene u Vilinoj Vlasi su preživjele. Nijedan spomen-obilježje nije dozvoljeno u hotelu, što je u potpunosti
operativan danas.
Vaša Ekselencijo,
Rezolucija koju hitno tražimo osudila bi poricanje genocida i druge ratnih zločina, i zalaže se za postavljanje spomen-obilježja na mjestima nekadašnjih zločina, bilo ploča, ili memorijalnih muzeja prema željama preživjelih. Oni moraju biti zaštićeni nacionalni spomenik
web stranice. Uzor za takva zaštićena nacionalna memorijalna mjesta je Memorijalni centar Srebrenica. The
Memorijalni centar Srebrenica nalazi se u RS. Njegovo stvaranje je bila saradnja
preživjelih, saveznika i predstavnika međunarodne zajednice, uključujući tri visoka predstavnika koji su donijeli četiri odluke (sa svojim BONN ovlastima) tokom sedam godina. Njihovo duboko
važnim odlukama je osigurano zemljište, prisvojene zgrade, uspostavljena l administrativna struktura i unio postojanje spomen-obilježja u zakon.
S obzirom na politički zastoj stvoren Dejtonskim mirovnim sporazumom i eskalaciju provokacija i od srpskih i hrvatskih nacionalista, tražimo rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija
osuđuje poricanje genocida i zalaže se za ove nacionalne spomenike. U vezi sa Rezolucijom, pozivamo sadašnjeg visokog predstavnika, Christiana Schmidta, da iskoristi svoje BONN ovlasti za početak
proces rada sa udruženjima žrtava na uspostavljanju spomen obilježja na lokacijama koje smo također identifikovali
kao i drugi koji će se naknadno utvrditi.
Čak i sa osnivanjem Memorijalnog centra Srebrenica nedavno je postalo jasno da je
obližnje skladište Kravica, gdje je pogubljeno oko 1.300 žrtava genocida u Srebrenici prije sahrane u masovne grobnice, također hitno treba biti zaštićen. Lokalne vlasti su ovlašteno renoviranje skladišta Kravica kojim će se otkloniti rupe i oštećenja nastala od gelera i metke.
Preživjeli i udruženja građana protive se renoviranju i protestuju što još uvijek nema
spomen-ploča na lokalitetu. Tu su i druga stratišta u Srebrenici, kao što je Kulturni centar Pilica u opasnosti. Ne postoji spomen obilježje na lokalitetu Pilica, a dio zgrade je prenamijenjen za biračko mjesto
Vaša Ekselencijo,
Rezolucija koju tražimo može biti dio jedne od pet zraka vaše nade “Predsjedništvo nade”: “Poštivanje prava svih” rješavanjem nepravdi, podizanjem kolektivna savjest međunarodne zajednice da se suprotstavi rastućoj plimi rasizma, rasnog diskriminacije, ksenofobije i srodne netolerancije, kao i svih drugih oblika diskriminacije.”
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima tvrdi da „Svako ima pravo da slobodno učestvuje u kulturnog života zajednice”.24 Takvo pravo mora uključivati pravo na uključenje u proces komemoracije, te edukovati ovu i buduće generacije o istini.
Hvala na razmatranju. Biće nam čast raditi sa Vama i svim ko-sponzorima na ovom projektu