Okončan je prvi dio turneje izaslanika SAD-a za Zapadni Balkan Matthewa Palmera i direktorice pri Evropskoj službi za vanjske poslove za Zapadnu Evropu, Zapadni Balkan, Tursku i Veliku Britaniju Angeline Eichhorst po Bosni i Hercegovini.
Nakon niza sastanaka sa predstavnicima vlasti i opozicije u Federaciji BiH, a sudeći prema izjavama aktera, ponovljeni su od ranije poznati stavovi u vezi sa reformama Ustava i izbornog zakonodavstva BiH.
HDZ se nastavio suprostavljani modernim demokratskim standardima insistiranjem na svom konceptu “legitimnog predstavljanja” pri izboru članova Predsjedništva BiH i delegata u Domu naroda FBiH, SDA zagovara reduciranje ovlasti domova naroda isključivo na pitanja koja se odnose na vitalni nacionalni interes, čime bi “prodisala” parlamentarna demokratija u BiH, dok predstavnicima SDP-a, SBB-a, Naše stranke i NiP-a smeta što moraju preuzeti svoj dio odgovornosti.
Nakon višegodišnjih pritužbi na račun formata pregovora u kojem su učestvovali samo SDA i HDZ, te nakon što su na prijedlog SDA uključeni u rad Interresorne radne grupe za izmjene Izbornog zakona i aktuelne razgovore o ustavnoj reformi, predstavnici opozicije su naprasno promijenili pristup, te im je sada njihovo uključivanje u cijeli proces “prebacivanje odgovornosti”.
Ne samo da je ovo što danas nazivaju “prebacivanjem odgovornosti” nedavno bilo ono za šta su se deklarativno zalagali, već je učešće opozicije u razgovorima o izmjenama Ustava itekako nužno, ne samo u BiH već u bilo kojoj demokratskoj državi u kojoj se ustav mijenja dvotrećinskom odlukom parlamenta.
Međutim, učešće u tim razgovorima ograničava prostor za optuživanje političkih oponenata za “izdaju”, “prodaju”, “nesposobnost” i slične kvalifikacije koje fakturišu konkurenciji i na tome grade svoje kampanje. Tako, sudeći prema optužbama SDP-a, SDA već najmanje osam godina “isporučuje” Izborni zakon Draganu Čoviću.
Ne ometa ih u iznošenju tih optužbi ni činjenica da takav Izborni zakon nikako da se “isporuči” Čoviću. Ima i opozicija i oni koji se kao takvi predstavljaju, a zapravo aktivno participiraju u vlasti, svoj prijedlog izmjena Ustava i Izbornog zakona. Tako barem tvrde.
Okolnosti u kojima jedna strana zagovara rješenja koja neodoljivo podsjećaju na apartheid, te u kojima dio parlamentarnih stranaka ne odustaje od pozicije iz koje mogu samo kritikovati i izbjegavati preuzimanje odgovornosti, nedovoljno su čvrst temelj za postizanje neophodnog šireg konsenzusa.
Bez snažnijeg angažmana međunarodne zajednice i korištenja alata kojim bi “stimulisali” jedne da odustanu od nerazumnih zahtjeva, a druge da prestanu politizirati i počnu raditi posao za koji ih građani plaćaju i od kojeg nisu pošteđeni samo zato što su opozicija na državnom nivou, dogovor će biti nemoguće postići.
Zato je postizanje tog dogovora i u rukama međunarodne zajednice najmanje onoliko koliko je u rukama parlamentarnih stranaka. Rješenje koje bi bilo crtica u biografijama međunarodnih zvaničnika koji su uključeni u cijeli proces, a koje nije u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, bilo bi korak unazad za BiH.