Tri puta više korisnika javne kuhinje, mnogi nemaju ni struje

– Svijet najviše traži za lijekove, liječenje i za plaćanje režija, dodaje Karajica.

Da je fra Karajica u pravu, potvrđuje nam još jedna Tuzlanka.

– Nemaš šta naložiti, nemaš ni ćumura ni drva, nemaš struje. Nemam struje od prvog, šta da radim? Ako mi ko da marku, kupim svijeću, priča Tima, korisnica javne kuhinje u Tuzli.

Slična situacija je i u javnoj kuhinji u Mostaru. Na ovom mjestu trenutno broje 354 stalna korisnika. Kažu da više nema pravila ko dolazi.

– Korisnik kuhinje je onaj čovjek koji je u stanju potrebe, odnosno ovaj čovjek koji je danas u nekoj nevolji i koji ima zaista veliku potrebu za pomoći trećeg lica, koji ima potrebu za hranom i komadom hljeba koji svakodnevno dobije, kaže Alen Kajtaz iz Crvenog križa u Mostaru.

Dodatni problem je skupoća koja je zavladala. Mostarci smatraju da je sve u rukama institucija i vlasti, pogotovo kada su u pitanju cijene.

– Stvarno je za mene apsurd da je u nas hrana skuplja nego u Njemačkoj, čak su i komunikacije skuplje ili neke uslužne djelatnosti nego vani. To je po meni nezamislivo. Neko tu nastoji dobro profitirati i uistinu profitira, poručuje fra Petar Karajica, direktor “Kruha svetog Ante”.

A dok neki profitiraju, sve je više gladnih. Smatraju da je kuhinja najbolja pomoć koja se može pružiti korisniku.

– Ono što bih preporučio za sve kuhinje – da se napravi jedinstveni jelovnik u cijeloj BiH, da se napravi jedinstveni kriterij za cijelu zemlju, jedinstveni cjenovnik za jedan obrok, kaže Alen Kajtaz iz Crvenog križa Mostar.

Jedan od načina rješavanja ovog problema možda je otvaranje trgovina u kojima ljudi mogu po povoljnijim cijenama nabaviti prehrambene proizvode uz svoje socijalne kartice.

– I to onu robu koju u radnjama žele otpisati pred kraj isteka roka, dodaje Karajica.

Mnogo je ovakvih ili sličnih priča. Korisnici i uposleni u kuhinjama poručuju da se ne smije dozvoliti da neko danas ostane gladan, a sve više novih lica svakodnevno kuca na vrata.