Ovo je izvještaj jednog novinara o najstrašnijem zločinu protiv jednog evropskog naroda još od doba nacističkog holokausta. Srbijanske vlasti i vođe pobunjenih bosanskih Srba nazivaju ga “etničkim čišćenjem”, a vlade i institucije Zapada taj su eufemizam prihvatile kao da su ga same izrodile. Činjenice, međutim, govore da se radi o genocidu – namjernom pokušaju da se istrijebi jedan narod samo zbog svoje pripadnosti određenoj religiji.
MNOGO PUTA STE REKLI DA SU MANJAČA I OMARSKA ŠOKANTNA OTKRIĆA KOJA SU PROMIJENILA VAŠE RAZUMIJEVANJE NOVINARSTVA. KAKO?
– Jedan od najtežih zadataka za novinara na početku bilo kojeg rata jeste razumjeti širu sliku – šta se zaista dešava i ko vrši agresiju. Agresor uvijek izmisli priču za izgovor u kojoj je žrtva izazvala rat na prvom mjestu. Reporter mora utvrditi temeljnu istinu, provjeravajući retoriku obje strane i utvrđujući ko laže, a ko govori istinu. Trebali su mi mjeseci izvještavanja da bih shvatio rat u Hrvatskoj i u trenutku kada sam ustanovio da je to agresija izvršena od federalne armije pod srpskom kontrolom, moji urednici i oni iz mnogih drugih izdanja izgubili su interes za priču.
Bilo je čak i manje interesa kada je rat počeo u Bosni i Hercegovini i to je bilo jako frustrirajuće jer smo svi znali da će rat biti daleko veći i daleko gori nego u Hrvatskoj.
Ovako piše u uvodu knjige “Svjedok genocida Roy Gutman”, američki novinar koji je iz okupiranih dijelova Bosanske krajine u svijet poslao izvještaje o postojanju koncentracionih logora. Bio je august 1992. godine. Već naredne 1993. Gutman je ovjenčan Pulitzerovom nagradom za međunarodno izvještavanje, dobitnik je i čitavog niza drugih priznanja, a iste je godine i njegova knjiga objavljena u New Yorku u kući Macmillan Publishers. Na domaćim jezicima prvo se pojavila u Zagrebu 1994. u izdanju Duriexa, a više izdavača ju je zajedničkim snagama 1995. štampalo u Sarajevu.
AGRESOR UVIJEK IZMISLI IZGOVOR
Gutman je rođen 1944. godine u New Yorku, a 1966. je diplomirao historiju na Haverford Collegeu, završio je London School of Economics i 1968. magistrirao međunarodne odnose. Radio je za Reuters, izvještavao iz Bonna, Beča, Beograda, Londona i Washingtona. Bio je šef ureda za Evropu, dopisnik State Departmenta i glavni reporter na Capitol Hillu. Od 1982. je bio u Newsdayu, za koji je pisao o padu poljskog, istočnonjemačkog i čehoslovačkog režima, otvaranju Berlinskog zida, ujedinjenju Njemačke, prvim demokratskim izborima u bivšem Istočnom bloku i raspadu Jugoslavije: tu je objavio i svoja otkrića iz BiH.
Shvatio sam da govorenje istine citirajući vladinog portparola zapravo neće zainteresovati čitaoce. Ali nakon što sam ustanovio ko je agresor u Hrvatskoj, bio je to mali korak u fokusiranju na žrtve agresije i pričanju njihove priče u Bosni i Hercegovini. To je značilo razgovarati sa izbjeglicama i provoditi vrijeme u provincijama u kojima se vrši agresija, prije nego u prijestolnicama. To je ono što me potaklo da sjednem na prvi autobus iz Beograda za Banju Luku, nakon što je federalna armija otvorila svoj koridor duž rijeke Save. Čuo sam tada od izbjeglica koje su stigle u Hrvatsku da oko Banje Luke postoje logori. Po dolasku tamo, stao sam kod sjedišta vojske i pitao da me dovedu do njih.
Tako sam stigao u Manjaču. Federalna vojska u kojoj su dominirali Srbi, odvela me do logora isti dan kada je primljen i Međunarodni savez Crvenog križa i, srećom, imao sam izvrsnog fotografa uz sebe. Ja sa svojom pričom i Andree Kaiser sa svojim fotografijama ustanovili smo da odvode civile u logore, zlostavljaju ih, a neke su i ubijali. Od lokalnih bošnjačkih i hrvatskih političkih stranaka sam čuo o Omarskoj. Opisali su je kao logor smrti, a kada bih ih pitao da me odvedu tamo, vlasti su to odbijale.
Mučila me svijest o postojanju Omarske koja je van dometa. Odlučio sam organizovati potragu za bosanskim izbjeglicama u Zagrebu, da vidim da li je iko od njih bio u Omarskoj ili nekom drugom zloglasnom logoru. Nakon sedmicu ispitivanja 60-ak izbjeglica, pronašao sam žrtve Omarske i Banje Luke i napisao sam svoju priču. Objavljena je 2. augusta 1992. godine i odjeknula je poput groma.
Vrlo sposobni diplomata koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu u UN-u Muhamed Šaćirbey dostavio je primjerke novina za koje sam pisao, New York Newsday, na stolove svakog ambasadora UN-a. UN je organizirao misiju za utvrđivanje činjenica. Novinari u Washingtonu ispitivali su Bushovu Bijelu kuću. U početku je Bijela kuća priznala da je svjesna tih logora, ali je to pokrenulo mnoga pitanja o tome zašto se šutjelo. Uprava je tada povukla svoju izjavu i rekla da nije znala, što je dodatno doprinijelo uzbuni u javnosti.
Iz svoje baze u Zagrebu, intervjuisao sam preživjele iz drugih logora duž doline Save. Svaka priča doprinijela je ukupnoj slici da je mreža koncentracionih logora sistematski uspostavljena. Nakon što je delegacija UN-a za utvrđivanje činjenica otišla u Bosnu i Hercegovinu, bosanski Srbi su morali zatvoriti logore.
Životna lekcija je da novinarstvo može napraviti promjenu. Morate učiniti sve da dođete do mjesta događaja, čak i ako vam je zabranjen pristup. Morate pravovremeno izvještavati i morate svoje činjenice učiniti jasnima. Najbolja vrsta novinarstva ne dolazi iz citiranja vladinih zvaničnika, već iz ispovijesti žrtava o tome šta im se desilo. Logori su se počeli zatvarati nakon što se pojavila moja priča koja je zatim proširena posjetom Sky Newsa i The Guardiana tim logorima.
UN je osnovao istražnu komisiju koja je dovela do Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, a moji razgovori – i razgovori mojih kolega – sa žrtvama i zvaničnicima odgovornim za zločine, kasnije su pružili dokaze u suđenjima za ratne zločine. To iskustvo me je nagnalo da prijavim rat u Siriji i zločine počinjene nad sirijskim narodom. Sirija je bila kao Bosna i Hercegovina, ratni zločin maskiran u rat.
KAKO GLEDATE NA RAT U UKRAJINI?
– Ratove u bivšoj Jugoslaviji pokrenuo je Slobodan Milošević sa svojim saradnicima, etničkim Srbima u ostalim republikama, sa ciljem ostvarenja nacionalističkih fantazija da je historija izabrala jedan etnicitet da vlada svim ostalima. To je bilo upravo suprotno od plana koji je Tito kreirao za federaciju jednakih sa rotirajućim liderstvom. Miloševićev tajming bio je na kraju hladnog rata, deceniju nakon Titove smrti, baš kada je komunizam tonuo kao jednopartijska vladavina. Milošević nije imao alternativu za ponuditi stanovništvu Srbije kao što je zapadnjački sistem otvorenih tržišta, ustavnih provjera i ravnoteža i višestranačja, pa se okrenuo nacionalizmu, povlađujući najgorim instinktima srpskog stanovništva. Nacionalizam je definisan kao promovisanje nesuglasica oko historije tvoje etničke ili religijske grupe zarad političkog dobitka. Oslanja se na veliku laž, ponovno izmišljanje prošlosti i neizbježno vodi ka ratu. To je bio put kojim je Milošević poveo Jugoslaviju, a Putin je krenuo njegovim stopama. Jedini način na koji Putin može ostvariti svoj cilj kreiranja jedne unificirane nacije Rusije i Ukrajine je protjerivanjem stanovništva Ukrajine ili uništavanjem države. Putinova šema je umobolna kao i Miloševićeva. Putin je potcijenio ukrajinski otpor, a precijenio snagu ruske vojske tako da ne vidim kako Putin može ubjedljivo pobijediti.
A ako to ne učini, trebao bi pogledati u Miloševića da vidi gdje će završiti. Krnja Jugoslavija se raspala, Kosovo je postalo nezavisna država, Crna Gora također. Sada je to krnja Srbija. Može li se to također desiti i carstvu Rusije? Sve zavisi od toga koliko štete ukrajinska vojska namjerava nanijeti ruskoj vojsci.
Postoji velika razlika između Bosne i Hercegovine i Ukrajine: Mislim da lekcija koju smo naučili od Bosne i Hercegovine jeste ta da ljudima koji pokušavaju odbraniti svoju državu protiv agresora mora biti obezbijeđeno oružje koje je neophodno za njihov opstanak. Sjedinjene Američke Države i njihovi zapadni partneri to nisu uradili kada je Bosna i Hercegovina bila u pitanju – ogromna greška koja nije ponovljena u Ukrajini.
MOŽETE LI POVUĆI PARALELU SA BOSNOM I HERCEGOVINOM?
– Ukrajina je bila daleko spremnija za rusku invaziju nego što je Bosna i Hercegovina mogla biti za rat 1992. godine, ali glavni razlog je to što su Rusi organizovali samo djelomični upad u Ukrajinu 2014. godine, u kojoj su ruski opunomoćenici zauzeli regiju Donbas i Krim.
Ukrajina je imala osam godina da se pripremi za sljedeću borbu, da stekne oružje i obuku, preuredi svoju vojsku, održi izbore, riješi problem korupcije i izgradi društvo. Bosna i Hercegovina nije imala prednost vremena, a imala je i jugoslovenske trupe stacionirane u velikim gradovima i mjestima koji su se pretvorili u pokretače genocida.
Ono što me iznenađuje je da su i Bosna i Hercegovina i Ukrajina bile međunarodno priznate države u vrijeme izbijanja rata, sa predstavnicima u UN-u i aparata koji bi se mogao nositi s velikim silama. Izvještavao sam o ratu u Siriji od 2012. do 2018. godine, gdje je brutalnost režima bila identična onoj u BiH i Ukrajini. Ali u Siriji opozicija, iako je predstavljala više od polovine stanovništva, nikada nije bila ujedinjena, nije imala ustav, parlament niti državu.
DA LI JE SVIJET NAUČIO LEKCIJU OD BOSNE I HERCEGOVINE?
– U periodu nakon napada 9. 11. 2001. godine, Sjedinjene Američke Države odbacile su humanitarno pravo, udaljile su se od međunarodnih sudova i šutjele pred zločinima protiv čovječnosti. Napisao sam nekoliko članaka u magazinima, oplakujući ovo vrlo stvarno nazadovanje. Ali rat u Ukrajini je oživio interes za humanitarno pravo. U Siriji, vlast Sjedinjenih Američkih Država je gotovo šutjela tokom ruskog bombardovanja koje je dovelo do pada Aleppa, ali u Ukrajini, predsjednik SAD-a i evropski čelnici zahtijevaju da okarakterišu ruski napad kao ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. SAD i njihovi evropski saveznici stavljaju u centar pažnje ratne zločine u stvarnom vremenu i etiketiraju ih takvima kakvi jesu. Dakle, možda je lekcija Bosne i Hercegovine ipak naučena – nakon 20 godina pauze.
ČIME SE BAVITE DANAS?
– Otprilike tri godine od početka rata u Siriji, Vlada Sjedinjenih Američkih Država prestala je obraćati pažnju na svireposti koje su se svakodnevno dešavale i prestala je podržavati pobunjenike koji pokušavaju zaštititi civilno stanovništvo. Umjesto toga, odlučila se boriti protiv nove grupe zvane Islamska država ili ISIS, koja je nastala niotkuda i zauzela ogromne teritorije. Ali sam stalno slušao od dezertera iz sirijskog režima da je ISIS to činio uz podršku sirijske vlade.
JOŠ JEDNO POGLAVLJE
To je nešto što američka vlada nikada nije priznala i, koliko je meni poznato, nikada nije ni istražila. Posljednjih pet godina proveo sam istražujući i pišući knjigu o odnosu između režima i ISIS-a. Nedostaje mi još jedno poglavlje do kraja.
No, nedavno su mi se obratili povjerenici Baltimorskog vijeća za vanjske poslove, koji su tražili novog predsjednika za grupu. Posao sam započeo 1. marta. To je sjajna organizacija koja pokušava definisati i raspravljati o glavnim pitanjima u vanjskim poslovima. Putujem na relaciji Washington – Baltimore nekoliko puta sedmično, piše Oslobođenje.