Učenjem Fatihe, minutom šutnje i polaganjem cvijeća u Sarajevu je danas obilježena 29. godišnjica masakra ispred Osnovne škole “Safvet-beg Bašagić” u kojem je granatom agresorske Vojske Republike Srpske (VRS) ubijeno osam građana Sarajeva.
Na današnji dan, 14. decembra 1993. godine, na raskršću ulica Gimnazijska i Obala Kulina bana, od rasprskavajućeg dejstva minobacačke granate ispaljene s položaja VRS-a na Vracama, ubijeni su Vildana Avdić, Dina Čomor, Rusmir Čopelj, Azra Hanić, Lejla Jahić, Razija Jahić, Amir Krivić i Dino Šipilović. Još 10 osoba je teže i lakše ranjeno.
Cvijeće na spomen-obilježje danas je položio i Sarajlija Malik Krivić, čiji je brat Amir, ubijen u 27. godini, jedna od osam žrtava jednog u nizu masakara VRS-a tokom opsade Sarajeva.
Jedina poruka i želja
Malik Krivić se u izjavi za Anadoliju prisjetio tok kobnog decembarskog dana.
– Dobio sam tog dana poziv od supruge, pitala me znam li gdje je (Amir). Pošto mi živimo tu u blizini, čuo sam da prolaze vozila, a onda saznao i da je tu bio i moj brat. Kasnije smo otišli u bolnici i vidjeli smo da je već bilo kasno – ispričao je Krivić.
Iako je prošlo skoro 30 godina od masakra, porodice žrtava i danas jednako osjećaju bol, jer s tim se, kako ističe Krivić, moraju nositi.
– Mi treba da se sjećamo tih ljudi. Niko nam to ne može zabraniti. Kao čovjek bih s ovog mjesta pozvao ljude, pogotovo mlade, da iz toga izvuku neku pouku, da shvate na se na ovim prostorima uvijek živjelo zajedno i da će se živjeti. Pozivam mlade i one koji kreiraju političku i sigurnosnu klimu da se iz ovih događaja izvuku pouku da se takvo nešto više nikad i nikome ne desi. To bi bila moja jedina poruka i želja – podvukao je Krivić.
Osjećam bol
Na obilježavanju godišnjice danas je bila i 86-godišnja Aiša Čomor. I danas pamti dan kada je ubijena njena 23-godišnja kćerka Dina.
– Danas osjećam bol. Hvala svima koji ste došli danas da obilježimo godišnjicu, da nam ublažite bol, a bol je naša do groba. Meni je moje Dine žao i žalit ću je do groba, ali šta mogu takva je bila sudbina Božija – kazala je Čomor.
Prisjetila se 14. decembra 1993. kada je zajedno s kćerkom došla do centra grada.
– Zajedno smo sišle do grada, ona je trebala kod zubara. I danas se sjećam njezine kose, crnog kaputa. Ja sam bila u džamiji kada je granata pala i osjetila sam i mene je tada ‘presjeklo’. Jednostavno me zabolio stomak, kazala sam prijateljici da moram kući, jer ne mogu izdržati bol. Kada sam došla kući, plakali su sin i snaha. Drugi sin Dino je bio na liniji, a Dina kod zubara. Znala sam da se nekome nešto desilo. Rekli su mi da je Dina ranjena, a kasnije sam saznala da je poginula. Šta mogu, samo sam rekla daj mi Bože sačuvaj bar sinove – ispričala je Čomor.
Opsada trajala 1.425 dana
Prisutnima se obratio ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Samir Avdić ističući kako je sjećanje na ubijene građane Sarajeva važno ne samo zbog prošlosti i sadašnjosti nego posebno zbog budućnosti.
– Potrebno je stalno govoriti o tome kako se takav gnusan čin ne bi ponovio ni ovdje niti bilo gdje u svijetu. Nažalost, danas svjedočimo ubijanju nedužnih ljudi i djece u nama ne tako dalekom susjedstvu – kazao je ministar Avdić.
Opsada Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, koja će ostati u historiji zapamćena kao najduža opsada jednog glavnog grada, trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350.000 stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, s položaja smještenih na okolnim brdima.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete.