Sarajevska kantonalna vlast od prvog dana mandata živi u izmaštanom svijetu tendera, rendera i budućih projekata. Puno pričaju, puno obećavaju i ono što namaštaju potrče podijeliti po svojim profilima sa društvenih mreža, instruirani tako valjda od svojih zapadnih mentora koji su im angažirali i marketinške timove kako bi nas uvjerili da su sve te kulise stvarne.
Sve su karte u predizbornoj kampanji, svjesni da nisu uradili ništa kada je u pitanju infrastruktura, bacili na projekat rekonstrukcije tramvajske pruge. Nema više vozanja u bjeloruskim trolejbusima, valjda ih je strah ući u vozila sa kojih otpadaju dijelovi. Ne najavljuju se više gromoglasno novonabavljeni polovni autobusi.
Fotografira se i promovira svaki šaraf, svaki kubik pijeska ugrađen u novu tramvajsku prugu a resorni ministar Adnan Šteta ne ispušta mobitel iz ruke. Pretvorio se, hudnik, u lutajućeg reportera sve klikajući i škljocajući kako bi svakodnevno svjedočili tom neviđenom napretku.
Poseban mu je fetiš slikanje raskrsnica, u rano jutro ili u sumrak, svejedno je. Šteta sebe zamišlja kao nekakvog pukovnika Kilgorea koji dođe na gradilište, naredi dvojici-trojici Kineza (koliko ih je i koliko koštaju je tajna jer je te podatke zabranio EBRD) iskrcavanje iz kombija na raskrsnicu i postavljanje šina.
“Volim miris asfalta ujutro”, mrmlja Šteta dok slika nove šine i asfaltirani prijelaz preko njih.
Međutim, stvarni život nije na društvenim mrežama niti na PR fotografijama na kojima se Šteta, poput Shanea, pokušava odgegati u sumrak. Valjda su mu takvu estetiku sugerirali iz inozemnih ambasada, onih kojima se žali da mu neko stavlja metu na glavu. To se valjda ne uči na visokim školama.
A Šteta je diplomirao na najvišoj. Onoj na vrhu Romanije.
Više od dvije i po godine ministarskog mandata prošle su samo u slikanju asfaltiranih raskrsnica i to je sve od infrastrukturnih projekata koje Trojka ostavlja iza sebe. Niti jedne transverzale, niti jedne longitudinale, niti jednog srušenog navodno bespravno izgrađenog objekta, niti jedne nove prometne trake ili parkirališta. Čak se ne radi ništa ni na dionicama za koje su obezbijeđena sredstva i potpisani ugovori.
Ko god poslom ili privatno otputuje van Sarajeva vozit će se novim asfaltom, pogotovo po krajiškim cestama, novim tunelima, novim raskrsnicama… Tamo se šuti i radi, tamo je sve drugačije od onoga što opozicija na vlasti predstavlja svom autističnom krugu sarajevskih glasača.
Stvarni život odvija se mimo plaćenog političkog marketinga na mrežama i po forumima. Sarajlije imaju stvarne probleme za koje “trojka” ne zna niti ih umije riješiti.
Za sedam dana počinje nova školska godina. Roditelji djece iz sarajevskih naselja Boljakov potok, Vitkovac i Briješće, koja pohađaju OŠ Umihana Čuvidina, strahuju za njihove živote i ne znaju kako će im djeca uopće na nastavu.
Štetino ministarstvo potpisalo je ugovor o proširenju ulice Safeta Zajke odobrivši suludo dug rok od godinu dana za izradnju petstotinjak metara duge ceste koja bi se trebala vezati na most izgrađen prije desetak godina i stubove novog kružnog toka podignute prije dvije godine. Godinu dana za radove koji su mogli biti okončani za duplo manje vremena.
Na gradilištu je svaki dan jedva pet-šest radnika, jednu mašinu dovezu, drugu odvezu, dizali su pa rušili potporne zidove griješeći u određivanju gabarita ceste, mijenjali projekat izmišljajući nove priključke, zatrpavali pa iskopavali kanale za kablove, kružni tok ugurali u školsko dvorište umjesto u stovarište obližnje tvornice…
Dokazujući, valjda, tako da za njih, prehrabre i prepoštene, nema nedodirljivih.
Ali najveći problem je što su uništili trotoar kojim su djeca išla u školu. Sada je raskopan, na početku ulice postavljen je znak zabrane za pješake a čak i oni koji ga se usude ignorirati, brzo se vrate natrag jer doslovno nemaju kuda pješačiti. I jer se boje za život. Na gradilištu se odvija promet, kamioni koji ulaze i izlaze iz grada praše njime i opasno je po život usuditi se tuda krenuti ka školi. I onda bi neko trebao dijete prvog ili drugog razreda pustiti da samo ide na nastavu?
Kako će djeca u školu, kojim putem, niko ne zna. Pitali su odgovorni iz škole, pitali su iz Vijeća roditelja, pitaju sami roditelji, raspituju se ali odgovora nema. Baš kao što nema ni trotoara. Svi šute i prave se da ih ne zanima. Baš kao što će, u slučaju nesreće, svi prebacivati odgovornost jedni na druge.
Jedino rješenje, kao sada stvari stoje, bit će da oni koji imaju vozila dovode i odvode djecu iz škole što će uzrokovati prometni haos u ionako zakrčenoj ulici. To ministar Šteta neće slikati. On se bavi svojim raskrsnicama, one su mu šine kojima vozi predizbornu kampanju.
Ljut što se neko uopće usuđuje pitati ga za rokove i ostavku. Baš kao da su ga građani natjerali da bilo šta obećava, piše Stav.