Znakovito je da se vakuum u Predsjedništvu poklapa s dolaskom Milorada Dodika na poziciju predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, što se desilo 20. novembra 2020. U čitavom dosadašnjem toku svog predsjedavanja, Dodik nije zakazao nijednu redovnu sjednicu.
Istina, u navedenom periodu održano je nekoliko vanrednih, uglavnom telefonskih sjednica, koje su se odnosile na goruća pitanja, poput angažovanja Oružanih snaga za rješavanje migrantske krize i slično.
Međutim, vanredne sjednice nemaju kapacitet da budu zamjena za redovne sjednice, na kojima Predsjedništvo BiH razmatra čitav dijapazon važnih akata za sve sfere bosanskohercegovačkog društva.
Važno je uzeti u obzir da je Dodik dio ovog perioda proveo u izolaciji, kada je bio zaražen koronavirusom, ali čak i kada se izuzme period od dvadeset dana koje je Dodik proveo na liječenju, ostaje pitanje zašto je preostalih mjesec i po Predsjedništvo BiH u blokadi.
Član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda Šefik Džaferović je prije nekoliko dana u intervjuu za televiziju N1, na pitanje zašto nema sjednica, kazao da “nema opravdanja da se od 20. novembra pa do danas nije održala nijedna redovna sjednica”.
Američki ambasador Eric Nelson tokom nedavnog sastanka s članovima Predsjedništva “pozvao je članove Predsjedništva BiH da zadrže lidersku poziciju u budućim koracima ka bržem provođenju reformi”, što je trebalo ohrabriti Predsjedništvo, ali očigledno se Dodik oglušio i na ovaj signal.
Već duži period Dodik je, u obračunu s opozicijom, stvorio takvu klimu, u kojoj se dolazak na sjednice u Sarajevo i funkcionalnost institucija tumači kao politički neuspjeh srpskih političara, a prirodna posljedica je tiha i zasigurno ciljana paraliza institucija.
Ako imamo u vidu da se početak blokade u Predsjedništvu poklapa s deblokadom u Vijeću ministara, očigledno je da je Dodikova taktika da ne dopusti da rade sve institucije.
Tako, kada radi Vijeće ministara, ne radi Predsjedništvo, kada radi Predsjedništvo, ne radi Parlament, itd.
Deblokada jedne institucije Dodiku je “izgovor” kod međunarodne zajednice, a blokadom druge stječe političke poene u nacionalističkim krugovima, piše “Klix”.
Međutim, ovakvo iscrpljivanje sprečava bilo kakav ozbiljniji reformski zamah i nanosi štetu građanima, posebno onima čiji životni problemi čekaju rješavanje na redovnim sjednicama, a sigurno je da i ostali politički predstavnici i međunarodna zajednica snose dio odgovornosti i moraju poduzeti odlučnije korake da se obustavi navedena blokada i dopusti institucijama da prodišu.