U Bosni i Hercegovini sve je više korisnika javnih kuhinja, koji sebi ne mogu redovno priuštiti ni krišku hljeba. U vrijeme kada cijene hrane “divljaju” Index.ba posjetio je nekoliko punktova gdje socijalno ugroženi bh.građani dolaze po svoje obroke. U redu su penzioneri, demobilisani borci, samohrane majke sa djecom, nezaposleni.
Nisu željeli, ali ih je glad natjerala da pruže ruku prema zajedničkom kazanu. Dok s njima razgovaramo saznajemo da se broj korisnika u nekim javnim kuhinjama povećao za 20 posto zadnju godinu, te da iz dana u dan raste. Za opis socijalne situacije u državi dovoljno je pogledati punkt javnih kuhinja. Sreća je pa one postoje, jer da ih nema mnogi bi zaspali gladni.
Moja djeca i ja bismo bili gladni da nema javne kuhinje. Stid me, ali glad ne pita – počinje za Index.ba tužnu priču Hasiba Begić, korisnica javne kuhinje.
Nakon suprugove smrti naslijedila je minimalnu penziju, koja joj nije dovoljna da preživi, te se tri godina majka četvero djece mora da hrani u nekoj od sarajevskih javnih kuhinja. Iako su joj djeca danas punoljetna, kao i hiljade drugih u Bosni i Hercegovini, nisu uspjeli naći posao te i danas ovise o pomoći drugih.
Narod je gladan. Zadnjih dana vidim nova lica ljudi u redovima. Oborili glavu od stida. Ne žele nikoga pogledati u oči. Uzmu svoju kanticu, hljeb i bez riječi se zapute. Od starih korisnika čujem da su tu jer je hrana toliko poskupila da više ne mogu sebi priuštiti da kupe ulje, brašno – razočarano kazuje, dok čeka na svoj obrok.
Nevoljno naši sugrađani pričaju zbog čega stoje u redu za kazan. Skreću pogled. U nekim očima bilo je i suza. Ne govore. Šute i čekaju na svoj obrok. Bilo je i onih koji su zbog stida gledali u svoja stopala kao da im život od toga ovisi, te su ljutito počeli govoriti o svojim teškim sudbinama.
Čitav život sam radio, gradio ovu državu. Dočekao sam starost. Nikada nisam ni pomislio da ću spasti na milostinju, da neću moći sebi kupiti hljeb. Da nije javne kuhinje mesa ne bi video godinama. Penzija koju primam je minimalna, dok platim račune, kupim unučadima nešto, da imaju nešto od mene da me se sjete kada umrem, ne ostane mi ništa. Od kako je pandemija nastupila hranim se u javnoj kuhinji. Nikada nisam pojeo porciju koju dobijem da je nisam natopio suzama. Šta češ, tako je kako je – kaže za Index.ba Mehmedalija Karić.
I dok su nekada korisnici kuhinje bili uglavnom starije osobe, sve više je mlađih ljudi kojim je neophodan topli obrok, među kojim su i samohrane majke s djecom koje ne mogu ostvariti pravo preko Centra za socijalni rad.
Djeca ne pitaju odakle je hrana, njima je bitno da nisu gladni – kazuje nam jedna mlađa žena, koja zbog djece i stida nije željela reči svoje ime.
U Bosni i Hercegovini, prema posljednjim podacima, gotovo milion stanovnika živi na granici siromaštva, od čega više od 600.000 živi ispod te granice.